Nenad Bjelica, tvorac novog Dinama:
Obitelji i meni nagrada je što sam u Dinamu, sad smo puno više zajedno
“SUPRUGA KUHA, JA NE. OSTAVI MI RAZNE RUČKOVE U ZAMRZIVAČU, ALI UGLAVNOM SE HRANIM U KLUPSKOM RESTORANU ILI SI USPUT NEŠTO KUPIM. A OTIĐEM I NA ČOBANAC
Dinamo živi lijepe dane, rezultatski je sve sjajno, plavi već u četvrtak imaju priliku širom otvoriti vrata europskog proljeća koje je desetljećima ostajalo u sferi znanstvene fantastike. Tvorac tog današnjeg Dinama je Nenad Bjelica, trener koji je posložio plave kockice.
Nenad Bjelica iza sebe ima lijepu igračku karijeru, bio je i najbolji hrvatski nogometaš u izboru Večernjeg lista (2000. godine), a sad je i u trenerskom poslu krenuo sjajno. Jeste li očekivali da ćete ovako daleko dogurati u nogometu kad ste počeli kao klinac u Osijeku?
– Tada mi je jedini san bio zaigrati za prvu momčad Osijeka. Tome sam se nadao, a sve ovo što je kasnije došlo samo je veliki plus. Tako sam s 23, 24 godine shvatio da bih jednog dana mogao biti i trener, počeo sam i skupljati materijale, a nakon 30. godine upisao sam akademiju i nakon toga bio produžena ruka trenerima na terenu. Kad nešto žarko želiš u životu, onda to i ostvariš. Naravno, moraš uložiti i puno rada, ja sam ga uložio kao igrač, a i sad kao trener. Zadovoljan sam dosad učinjenim, možda je moglo više ili manje, ali idem svojim putem. Ide prema naprijed, polako, ali uvijek idem u veći klub i sigurno da ovo nije vrhunac moje karijere – rekao nam je Bjelica u hotelu u kojem je Dinamo.
To znači da je Dinamo najveći klub u kojem ste radili?
– Sigurno je, Dinamo stalno igra u Europi, iz ovog dijela Europe jedini je u posljednjih 15 godina koji je igrao u skupinama. Jako sam sretan što sam ovdje, iskreno, nakon nekoliko pokušaja mojeg dolaska u Dinamo već sam pomislio da mi Dinamo nije suđen. No, dogodilo se valjda kad se trebalo dogoditi, kad se poslože kockice, kad sve dođe spontano, a sad je baš bilo spontano i veselim što sam u najvećem klubu ovog dijela Europe, od Poljske, preko Češke i Slovačke, Austrije, Bugarske, Rumunjske, cijele bivše države.
U Osijeku ste bili idol, je li vam teško palo kad su prekrižili vaš mural zbog dolaska u Dinamo?
– Ma nije, vjerojatno bi mi prije nekih pet godina puno teže palo, postao sam stariji i mudriji. Shvaćam to kao određeni hir određene grupe Kohorte, jer puno je mojih prijatelja u Kohorti i ne slažu se s time što se dogodilo. No, nisam taj mural ni crtao, tako je grupa navijača odlučila da budem među pet legendi, ako su sad zato što sam došao u najveći hrvatski klub povrijeđeni, ja to poštujem i idem dalje svojim putem. Imate li trenerski uzori? – Ne bih rekao da imam uzore, ali uvijek ističem dva trenera. Jedan je Eric Gerets koji me vodio u Kaiserslauternu, njegov način vođenja treninga i kvaliteta treninga sviđali su mi se iako nisam kod njega standardno igrao, ali obožavao sam svaki trening s njim. Drugi je Luis Aragones koji me vodio u Betisu i kod kojeg uopće nisam igrao. Njegovi mi treninzi nisu bili dobri kao Geretsovi, ali njegov odnos s momčadi, vođenje momčadi i liderstvo strašno su mi se svidjeli i mogu reći da sam dosta toga u tome od njega pokupio.
Jeste li išli po Europi gledati treninge nekih velikana?
– Ne previše, bio sam kao igrač i trener puno po Europi i tu sam skupljao informacije, znanja, čitao literaturu. Nisam puno gledao treninge, jednom nam je u akademiji predavao Slaven Bilić i rekao je da je bio kod Arsenea Wengera na treninzima te da je vidio da radi isto što i svi mi. Ono što bih ja volio, a teško je doći do takvih vrhunskih trenera, jest razgovarati o vođenju momčadi. Razgovarao sam o tome s Ancelottijem dok je bio u Real Madridu, ali volio bih i s drugima.
Razgovarao s Ancelottijem
Nedavno je Matjaž Kek rekao da bi rado došao pogledati vaš trening, hoćete li ga primiti?
– Apsolutno, to mi je velika čast. Bio mi je predavač na trenerskoj akademiji dok je bio izbornik Slovenije i bilo je to jedno od najboljih predavanja koje sam imao u osam godina školovanja, baš je puno govorio o vođenju momčadi. Svidjelo mi se kako je u reprezentaciji napravio pravu grupu momčadi, a onda je sve to napravio i u Rijeci. I kad takav trener kaže da bi došao pogledati moj trening, to me čini jako ponosnim. I kad sam rekao da bih volio porazgovarati s vrhunskim svjetskim trenerima, onda je on jedan od tih trenera.
Puno ste mijenjali životna mjesta, je li vam to postalo naporno?
– Nije, mislim da me to oboga- ćuje kao osobu, ne samo što sam naučio jezike, nego sam upoznao razne mentalitete. Prilagodba mi nije bila nigdje problem. To mi je uvijek veliki izazov, prilagodba je važna u nogometu, poboljšava te kao trenera. Ali, trpi obitelj. – Obitelj trpi cijelo vrijeme, ali to je tako u ovom poslu. A s druge strane obitelj od ovog posla dobro živi. No, vrijeme kad smo zajedno provodimo i više nego kvalitetno. Bio to jedan dan ili deset dana u komadu, provedemo to vrijeme kvalitetno. Znate, netko je sa svojom obitelji svakodnevno, a ne provodi vrijeme s obitelji. Da, velika je sve to žrtva, pogotovu za moju suprugu koja odgaja djecu u Klagenfurtu. Kako to da je Klagenfurt baza? – Slučajno, tamo sam završio karijeru, svidio mi se grad, a kad imaš 35 godina, onda razmišljaš o tome da se negdje “skućiš”. Kao što su mi se posložile kockice da dođem u Dinamo, tako su se tada posložile kockice u Klagenfurtu. I dok sam se ja selio okolo, obitelj je bila u Klagenfurtu, stariji sin sad već studira, mlađi još ide u školu. Ovo što sam sad u Dinamu na određeni mi je način nagrada jer sad sam puno s obitelji. Blizu smo, tri-četiri dana možemo biti zajedno, to nema cijenu.
Punac nabavlja kulen, šunku...
Što radite u Zagrebu kad se ne bavite nogometom?
– Na relaciji sam stadion-kuća. Mogu s kolegama otići na ručak, imam medijske obveze. Ono što volim jest sa suprugom otići u kazalište, volimo komedije, bio sam već i u “Ludoj kući” i gledao Bitorajca, odem u dobar restoran. Gdje se hranite? – U klupskom restoranu ili nešto kupim. Supruga kuha, ali ja ne.
Skuha li vam supruga primjerice lonac sarme pa jedete tjedan dana kao naši kad idu u Austriju na skijanje?
– Haha, pa ima u zamrzivaču svašta, napravi mi supruga neke ručkove koji se mogu zamrznuti. Ali, ima u Zagrebu restorana koji sve nude.
A slavonska kuhinja, imate li dobavljača kulena, šunke...
– Tu je moj punac glavni, on nam sve nabavlja. No, ima u Zagrebu dobrih slavonskih i baranjskih restorana pa odemo pojesti dobar fiš-paprikaš, čobanac... Ponekad si tijelo nagradimo tim slavonskim specijalitetima.
Govorite šest stranih jezika uz hrvatski, to je talent ili upornost?
– Morate biti nekakav talent, ali s druge strane, kad naučiš jezik zemlje u kojoj radiš, pokazuješ uvažavanje prema onome koji te doveo, prema zemlji. Time je olakšana komunikacija, a ona je za mene jako važna.
Vratimo se nogometu, govorili ste o vođenju momčadi. Kakav ste vi trener, imate li čvrstu ruku?
– Teško mi je govoriti o sebi, ja mislim da sam humani trener čvrste ruke, haha. Mislim da sam human, ali kad treba, imam i čvrstu ruku, discipline mora biti. No, volim biti i fleksibilan, ne volim vojničku atmosferu, ali reda i rada mora biti.
Dugo ste koketirali s Dinamom, a kad vas je zadnji put nazvao Zdravko Mamić, okončali ste pregovore u rekordnom roku.
– Oko nekih mojih uvjeta, ne samo financijskih, nego općenito o tome kako vidim momčad, to je trajalo pola sata, a onda je bilo malo natezanja oko mojih pomoćnika, ali izborio sam se. U čemu je tajna vašeg Dinama? – Mi smo prije svega dobra momčad, svi su ovi igrači pojedinačno dobri, to su zasluge svih trenera koji su ih dosad trenirali, a ono što smo mi pokušali je napraviti dobru momčad. Ne možeš nekoga s 22 godine naučiti da igra nogomet, ali možeš ga naučiti da igra za momčad i da je sve za momčad. Igrači su shvatili moju viziju nogometa, da će svi dobiti šansu, a da tražim samo da oni daju sve za momčad, da svoj ego stave po strani.
Pred vama su dvije utakmice sa Spartakom, zacijelo odlučujuće.
– Ključna je uvijek prva sljedeća, a to je sad ova u četvrtak, želimo je dobiti pa ćemo vidjeti gdje smo, ali imamo privilegij da možemo gledati samo sebe. Možete li obećati proljeće? – Mogu obećati da ćemo dati sve da igramo to proljeće. Ja vjerujem u proljeće, a obećavam da ćemo za to proljeće sve dati.
Da možete birati, biste li radije doveli Messija ili Ronalda?
– Haha, Messija jer je za mene najbolji igrač svih vremena.
Gdje ćemo vas vidjeti za dvije godine?
– Pa imam ugovor s Dinamom! Uživam u ovom trenutku i želim da što dulje traje. Ne radim dugoročne planove i ciljeve, ciljeve si postavljam na otprilike tri mjeseca. Kad si tamo postaviš ciljeve, lakše ih je ostvariti, staviš se više pod pritisak. Sad su ciljevi proljeće u Europi, prezimljavanje u kupu i prvo mjesto u ligi – zaključio je Bjelica.
AKO JE MATJAŽ KEK REKAO DA BI ŽELIO POGLEDATI MOJ TRENING, ONDA SAM JAKO PONOSAN, VOLIO BIH S NJIM RAZGOVARATI