KUĆA ZA MLADE NAM JE KAO PREDVORJE ODRASLOSTI
Cilj je projekta vrijednoga deset milijuna kuna, koji će osigurati krov nad glavom 31 korisniku, pomoći im u osamostaljivanju
Gradila se nešto više od godinu dana, u nju je uloženo gotovo deset milijuna kuna, a sutra će Caritasova Kuća za mlade “Da život imaju”, koja se smjestila na križanju Selske i Ozaljske, službeno otvoriti svoja vrata. Međutim, prvi se stanari od početka tjedna useljavaju u prostor koji će u prijelaznom razdoblju između života u institucijama i potpunoga osamostaljenja nazivati domom.
Osmijesi im ne silaze s lica
Bez podrške obitelji, bez riješenoga stambenoga pitanja i bez posla, mlade se osobe koje žive u domovima za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi nakon punoljetnosti nađu na vjetrometini života te su prepuštene same sebi. Da bi im se put k osamostaljenju barem malo olakšao, pobrinuo se Caritas Zagrebačke nadbiskupije.
– Svake godine domove i udomiteljske obitelji napusti dvjestotinjak mladih koji su često izloženi siromaštvu i trajnoj ovisnosti o socijalnoj skrbi. Ova im kuća pomaže da stanu na svoje noge – govori Miroslava Rožanković iz Caritasa Zagrebačke nadbiskupije. Prema podacima Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku te Državnoga zavoda za statistiku, u Hrvatskoj je samo u domovima za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi smješteno oko 800 djece i mladih. Njihov je najveći problem što nakon navršene osamnaeste godine, odnosno u slučaju daljnjega školovanja najkasnije do napunjene 21. godine, moraju napustiti dom i započeti samostalan život.
Kuća ima devet dvokrevetnih i trinaest jednokrevetnih soba od kojih svaka ima vlastiti toalet, a prima 31 korisnika. Trenutačno ih u kući živi četvero, a primat će nove stanare prema potrebi korisnika koji se jave. Onima koji su se, pak, već uselili, a među njima su Matea Šurlin i Renato Fritz, osmijesi ne silaze s lica.
– Slučajno sam vidjela na internetu da se gradi Kuća za mlade. Prijavila sam se i, srećom, dobila smještaj jer, da nisam, stvarno ne bih znala kamo bih. Mogla bih se možda nekako snaći za idućih pola godine, ali poslije toga... Ne mogu ni pretpostaviti što bi sa mnom bilo – govori Matea Šurlin koja je na Trešnjevku došla iz Splita. Posljednje je tri godine živjela kao štićenica institucionalne skrbi, a njezin novi dom, kaže, spasio ju je.
– Ovo je kao neko predvorje odraslosti. Iako sam se već donekle naviknula na samostalan život budući da sam živjela u stanu u kojem su me odgajatelji povremeno obilazili, život ovdje svakako će mi uvelike olakšati kada danas-sutra nađem stan i što već sljeduje – kaže Matea te dodaje kako joj je olakotna okolnost u svemu i to što joj je fakultet od doma udaljen tek jednu autobusnu stanicu.
– Još se nisam skroz naviknula na Zagreb jer je za moj ukus prevelik grad. No i za to ima vremena. Sada mi je u glavi samo kako što uspješnije završiti fakultet, a najveća želja mi je potpuno