Promjene u glavama (vlast) i udovima (svi mi ostali)

Na političkoj sceni Hrvatske nikad dosadno. Evo nam poplave referenduma. Je li to demokracija? Da, ako se ne izjašnjavamo samo protiv, već i za nešto bolje i pravednije, uz točno utvrđena pravila. Svima bi trebalo biti u interesu da se referendum besprijekorno provede, neovisno o tome jesmo li za ili protiv. Godinama trubimo o potrebi reformi u svim sferama života, a pritom bi trebalo biti i bolnih rezova, no kada se pojave i najmanji simptomi bolova u tim rezovima, većina je protiv. Tako nam i bol postaje ne samo medicinski pojam, već i politički. Nije mi poznat cjelovit prijedlog mirovinske reforme, ali prema reakcijama sindikata (koliki ih je broj) izgleda da je najveći problem granica umirovljenja 67. godina. Što bi bilo da se u prijedlogu ni ne spominje ta granica, već ostaje samo radni staž za starosnu mirovinu 40/35? Upravo zbog tih godina rada “sagorijevamo”? Nedvojbeno se dulje živi (77/79), u posljednjih 10 godina u prosjeku tri godine. Znamo li koliki je bio prosjek duljine života u godinama, kada su se definirale granice 40/35-65? Tada se moglo govoriti mirovina-groblje. Suvremena znanost kaže “biti aktivan (fizički i umno) do kraja života”, pa zašto to ne uvažiti. Ne treba zanemariti argumente za skraćivanje radnog vijeka za ona zanimanja gdje je to opravdano, no valja upozoriti na pojavu koju nitko ne spominje, a to je rad u “fušu” i na poljoprivredi, paralelno uz redovan rad u radnom odnosu. Zar taj prekovremeni rad ne šteti organizmu, pa i društvu u cjelini. Nije u pitanju samo fizički rad. Kakva je kvaliteta rada vrhunskog liječnika, rukovoditelja nekog odjela u bolnici, profesora na fakultetu i rada u privatnoj ordinaciji. To su nadljudi, a o tome naš zakon, vlada, ministri, pa i sindikati šute. Ako takav stručnjak može i hoće raditi do smrti, a društvo ga treba, neka radi, ali zakonski ispravno regulirano. Svakako treba težiti da svatko može pristojno zarađivati i živjeti od svog rada u redovnom radnom danu i tjednu, bez dodatnog rada. Kako to postići? Na to još nemamo odgovor. Isto tako ne spominju se kupovine invalidnina, kao i olako proglašavanje radnih nesposobnosti. Čemu čuđenje na omjer rad/mirovina 1:1. Kako to popraviti? Samo radom, ne umirovljenjima. Zapadnjaci žive u prosjeku dulje od nas, ali isto tako treba reći da smo mi u prosjeku deblji, jedemo težu hranu, više pijemo i pušimo, pa zar to ne utječe na duljinu života. Destimulirati to, ne daj Bože, jer to zadire u naše slobode. Kod nas se već “sto godina” ne cijeni i ne plaća težak rad, bilo fizički bilo umni, već se teži lakšim zanimanjima, a to počinje već u ranim godinama školovanja. Zato nema zidara i sl. zanimanja, o poljoprivrednicima da se i ne govori, ti su ljudi manje vrijedni, gotovo prezreni. Svi bi na fakultet, po mogućnosti tamo gdje nema matematike i fizike, bez obzira na sposobnosti, jer ako nema znanja, tata ima novca, ili je na položaju. Darwin, a kasnije i Marx su tvrdili da je rad evolucijom stvorio od majmuna čovjeka, no mi se danas trudimo, bez evolucije od čovjeka stvoriti majmuna, jer sve više gubimo humana obilježja, težimo onoj narodnoj vulgarnoj “u se, na se i poda se”. Korjenite reforme, a ne kozmetika, svih nas, jer vlast je samo naš otužni prosjek, postaju neophodne odmah, što kasnije to pogubnije. To je još u 11. stoljeću definirao papa Grgur VII. “Reformatio in capite et in membris” – promjene u glavama (vlast) i udovima (svi mi ostali). Jesmo li na to spremni? Bojim se da nismo, jer već na promjeni izbornog zakona gdje želimo ono “reformatio in capite” padamo.