Naš kritičar na ekskluzivnom Bossovu showu
Akustični koncerti u kazalištu održavaju se već godinu dana, od ponedjeljka do petka. Cijene ulaznica su 700 i 800 dolara ili nekoliko tisuća dolara kod preprodavača
Glavni okidač dolaska u kazalište bila je autobiografija “Born to Run”, a u svom nastupu Springsteen publiku tjera u suze i smijeh
Osamsto ljudi u malom, starinskom kazalištu djeluje kao da Springsteena slušate u vlastitoj dnevnoj sobi ili nešto većoj Gavelli
Bruce Springsteen ove godine nije na svjetskoj turneji, već svijet dolazi njemu. Naime, već godinu dana u The Walter Kerr Theatreu na Broadwayu, u 48. ulici odmah iznad Times Squarea, od ponedjeljka do petka izvodi program “Springsteen on Broadway”, samostalne akustične koncerte s autobiografskom naracijom, za koje su ulaznice po cijenama od 700 i 800 dolara odavno rasprodane, a kod preprodavača dosežu cijene od nekoliko tisuća dolara.
Monodramski program
Upravo za taj program prošloga ljeta dobio je i broadwaysku nagradu Tony, pa mu uz Oscara i Grammyje koje je već osvojio nedostaje samo televizijska nagrada Emmy da bi skupio prestižnu veliku četvorku, u Americi poznatu kao EGOT, koju nema puno američkih velikana. No budući da će snimka nastupa iz Walter Kerra biti emitirana na Netflixu 15. prosinca, u vrijeme zadnjeg nastupa, prilično je sigurna prognoza da će i Emmy uskoro krasiti police velikog američkog i svjetskog autora.
I to ne samo rock autora, jer “Springsteen on Broadway” iscrpni je monodramski program u kojem podjednako do izražaja dolaze autorstvo (pjesama), naracija, gluma i izvedba, uz akustične gitare i klavir koje Springsteen svira tijekom dva sata i četrdeset minuta dugog programa. Isprva je minutaža nastupa bila oko dva sata i petnaest minuta, ali je tijekom vremena Springsteen očito dodavao nove detalje i program protegnuo na zahtjevnu duljinu. Dakako, glavni okidač dolaska na Broadway bila je Springsteenova uspješna autobiografija “Born to Run”, pa su njegove priče o odrastanju, obitelji, odnosima s roditeljima, početku profesionalne karijere, Americi nekad i sad, isprepletene s pjesmama koje izvodi u Walter Kerru. Njih petnaest svake večeri, i to istih, što je na početku broadwayske “turneje” djelovalo pomalo čudno za glazbenika poznatog po drastičnim izmjenama repertoara, koji u dva stadionska koncerta s E Street Bandom u istom gradu odsvira i po dvadeset različitih pjesama.
No narativ “cijele proklete američke priče” ključni je dio Springsteenova broadwayskog ukazanja, a svi koji su pogledali program u proteklih godinu dana izlazili su iz kazališta s riječima “najbolje što sam vidio u životu”. Stoga me je, nakon što sam ga tijekom godina gledao bezbroj puta u svim mogućim kombinacijama, doista zanimalo je li Springsteen “potegao” u neku novu, još jaču brzinu i nakon odgledanog programa mirne se duše mogu složiti s hvalospjevima koji ga prate.
LEGENDARNU REČENICU KOJU JE DE NIRO PROSLAVIO U “TAKSISTU” PRVI JE IZGOVORIO SPRINGSTEEN 1975. U KLUBU ROXY U LA-u
Doista se radi o sjajnom, zahtjevnom programu maksimalno koncentriranog autora, ali budući da mu je (prema magazinu Billboard) tjedni prihod dva i pol milijuna dolara, nije čudno da se u središtu poput New Yorka Springsteen predstavio s otkrivalačkom životnom pričom na najvišoj razini. Ekskluzivni program hit je sezone tisućama hodočasnika, novinara, zvijezda show-businessa i glazbenika koji su prošli kroz teatar svake večeri godinu dana, od Stevena Spielberga, Roberta De Nira, Reese Witherspoon, Oprah Winfrey, Toma Hanksa, Baracka Obame, Edgea iz U2, Andrew Lloyd Webbera, Ralpha Laurena, Hugha Jackmana i mnogih drugih.
Spektakularnom izvedbom za koju je teško ocijeniti je li bolje pjevanje, kristalno jasan zvuk gitara i klavira ili naracija pri kojoj izmjenom pozicija pred mikrofonom i boja glasa Springsteen zapravo glumi pred publikom i tjera je u suze i smijeh. Možda niste znali da je legendarnu repliku “Are you talking to me?” iz filma “Taksist” Robert De Niro čuo 1975. u klubu Roxy u Los Angelesu kad je na koncertu iste riječi na pozornici izgovorio Springsteen. No za razliku od glumaca, Springstee- nova privlačnost na Broadwayu, bez obzira na scensko iskustvo, jest baš to što ne glumi, nego vam priča svoju životnu priču koja je u međuvremenu postala mitska.
Nisam znao voziti automobil
Nije nedostajalo autoironije i demistificiranja, dapače. “Sve je u Americi pomalo varljivo, pa tako i ja; nikada nisam imao radno vrijeme niti radio u nekoj tvrtki, u životu nisam otišao na posao, a ipak je to sve o čemu sam godinama pisao. Nikada nisam radio pet dana u tjednu, osim sada, i ne sviđa mi se!”, počeo je Springsteen svoj talk-show uz gromoglasan pljesak publike, oko osamsto ljudi u malom, starinskom kazalištu, što otprilike djeluje kao da vam priča u vlastitoj dnevnoj sobi ili u nešto većoj Gavelli.
Nakon uvodnog monologa o “magičnom triku” koji svatko mora imati da bi se razlikovao od drugih, krenula je početna pjesma “Growin’ Up” ispresijecana pričama o odrastanju, klavirska “My Hometown” o životu u malom gradu, “My Father’s House” i priča o odnosu s ocem, pa zatim “The Wish” o majci. “Thunder Road” i “The Promised Land” označile su razdjelnicu kad je početkom sedamdesetih Springsteen shvatio da nitko neće doći u zabit New Jerseya po njega, nego da on mora izaći, a doba prvih velikih uspjeha pratila su putovanja od istočne do zapadne obale Amerike.
“Nisam znao ni automobil voziti da stignem do Los Angelesa s bendom, a taj će čovjek uskoro napisati ‘Racing in the Streets’”, bilo je još jedno urnebesno pri- znanje u predstavi koja je obilovala duhovitim iskazima i komičnim dijelovima, ali i tamnijim dramatskim trenucima, poput priča o izbjegavanju vojne obveze 1969., poginulim prijateljima u Vijetnamu, sve do susreta s vijetnamskim veteranom Ronom Kovichem 1981. (poslije ga je glumio Tom Cruise u biografskom filmu “Rođen 4. srpnja” Olivera Stonea), inspiracijom za pjesmu “Born in the USA”. Nakon intimističkih “Tougher Than the Rest” i “Brilliant Disguise” u kojima mu se na pozornici s pratećim vokalom i gitarom pridružila supruga Patti Scialfa, “The Ghost of Tom Joad” o kalifornijskim ilegalnim useljenicima s i danas aktualne meksičke granice, novije “The Rising” i “Land of Hope and Dreams” objedinile su politički spektar i priče o američkoj stvarnosti, a dojmljivi niz završen je s neizbježnom “Born to Run”.
Kad je John Hammond “otkrio” Springsteena 1972. i ponudio mu ugovor s diskografskom kućom Columbia, pretpostavljao je da se radi o solo izvođaču. Bio je iznenađen kad ga je vidio u tonskom studiju s pratećim bendom kako snima prvi album i godinama je tvrdio da je Springsteen najbolji kad je sam s gitarom. Tek je albumom “Nebraska” 1981. Hammond dobio potvrdu te tvrdnje. Gledao sam ga na solističkim turnejama “The Ghost of Tom Joad” 1995. i “Devils and Dust” 2005., ali “Springsteen on Broadway” drukčija je predstava i još jedna potvrda da karizma i talent Springsteena čine glazbenikom za najteže zadatke i najviše domašaje. SVI KOJI GA POGLEDAJU IZ KAZALIŠTA IZLAZE S RIJEČIMA ”NAJBOLJE ŠTO SAM VIDIO U ŽIVOTU”