Predsjednici se ne žuri povući prvi potez

Da su predsjednički izbori ipak već na horizontu, vidi se po tome što ovih dana veći pritisak doživljava Kolinda Grabar Kitarović nego premijer Plenković – kao da ona, a ne on, upravlja ovom državom. Nabačena je tako i udica da bi se ona ovih dana trebala odrediti želi li biti kandidatkinja HDZ-a ili ne, jer, kao, poslije će biti kasno, mogao bi HDZ odabrati i nekog drugog. Jasno je da bi se mnogima u poziciji i opoziciji svidjelo da ona na to poslušno zagrize, ali, za razliku od njenih zlobnih kritičara, ima ona iza umjetnih trepavica više nego dovoljno političkog iskustva da bi upala u takvu jeftinu zamku. Naime, nije KGK ta koja treba tražiti podršku (samo od) HDZ-a. Posve suprotno, vrh HDZ je taj koji treba u nekom trenutku odlučiti odgovara li mu KGK kao predsjednica ili je spreman ponovno tražiti neko samoubilačko rješenje, te tako “ljevici” pružili novu priliku dokopati se formalno prvog mjesta u državi. Dakle, posve je jasno da ona ovdje igra bijelim figurama te da joj se uopće ne žuri povući prvi potez. Njoj je posve jasno da joj Plenkovićeva podrška može biti jednako toliko dobra preporuka koliko i mlinski kamen oko vrata.

Kolindi Grabar Kitarović jasno je da joj potpora šefa Vlade i HDZ-a Andreja Plenkovića može biti jednako toliko dobra preporuka koliko i mlinski kamen oko vrata

Njezin problem je, naravno, to što bi, kad bi doista pokušala lupiti šakom o stol te kad bi oštro napala sve pogrešne poteze aktualne vlasti, njezinim biračima bilo teško razlikovati s koje strane političkog spektra ona zapravo nastupa. U HDZ-u bi mnogi bez razmišljanja potpisali da predsjednica postane premijerka, pozdravili bi njezinu antiplenkovićevsku retoriku, no, ne bi im se svidjelo kad bi njezina kampanja zvučala antihadezeovski. A pitanje je kako u stvarnoj kampanji razlikovati jedno od drugog. U toj nedoumici, ako doista želi biti relevantna, KGK ne može i ne smije sebi dopustiti danima preskakati i zaobilaziti važna pitanja, dok novinari uzaludno zuje oko nje nadajući se nekom konkretnom odgovoru. Na poziciji je na kojoj ima priliku nametnuti se kao nezaobilazni arbitar svega što se u Hrvatskoj događa. Ako to ne radi, znači da joj je pozicija u suštini ziheraška, te da ničim ne želi dovesti u pitanje drugi mandat. No, ipak, ona je ne jednom pokazala da riječ predsjednice ima težinu, bez obzira radilo se o gafu ili o utemeljenoj kritici društvenih pojava ili (ne) djelovanja Vlade. Zato ideja o rebrandingu Hrvatske može biti genijalna platforma, ali može biti i potpuni promašaj. Ako se sve svede na kritiku pesimizma i negativnog razmišljanja koje se doista poput epidemije šire u hrvatskom društvu, ako se lijek svede na zahtjeve poput onoga zahtjeva da mediji konačno počnu javljati pozitivne vijesti, onda to neće odmaknuti dalje od naivnosti jedne cheerleadersice ili finalistice na natjecanju za Miss Universe. No, ako predsjednica shvati da je to idealna tema da bi se stvorio pokret koji bi zahtijevao kvantni skok u načinu razmišljanja, promjenu mentalnog sklopa koji ljude tjera iz ove zemlje, tad bi to doista mogla biti točka preokreta. Naime, ljudi ne odlaze, kako to neki vole interpretirati, zbog ideoloških podjela, već zato što hrvatsko društvo ne nudi dovoljno šansi za bolju budućnost Nogometne metafore tu su na klimavim nogama. Naravno, itekako je mudro u tom političkom marketingu iskoristiti senzacionalan uspjeh vatrenih na Svjetskom prvenstvu, no, valja imati na umu da je u finalu igrala reprezentacija iseljene Hrvatske protiv reprezentacije iseljene Afrike. Ne treba zanemariti ni činjenicu da je hrvatska “narodska predsjednica” Kolinda Grabar Kitarović također tom prigodom postala internacionalni, svjetski brand te sastavnica lica i naličja Hrvatske kao branda. Istina je da je dio toga samo površinski sjaj, no, to ne znači da mora biti niti da jest ispražnjeno od suštine. Fanatična upornost, krajnji profesionalizam, ali i nesebičnost, solidarnost, apsolutna zaštita svakog djeteta i obitelji od krajnjeg siromaštva, sve su to standardi bez kojih Hrvatska ne može dalje. Hrvatići trebaju Hrvatsku kako bi im poput majke pružila zaštitu, a ne kako bi kao kolateralne žrtve sumnjivog napretka završili u jarku. Problem je, naravno, u tome, što to nije posao za predsjednicu s ograničenim ovlastima koja živi u dvorcu u šumi iznad metropole, to je posao premijerke. Kolinda Grabar Kitarović, vjerujem, posve iskreno želi biti tamo gdje je i narod, te poduzimati akcije koje mijenjaju poredak stvari. – Nitko neće srušiti vladu, parlamentarnu većinu, a kamoli mene, Lujevski je ponovno nastupio Andrej Plenković. Vjerojatno ni neće, jedina koja bi ga mogla srušiti jest Kolinda Grabar Kitarović, kad bi to zaista htjela, kad bi u sebi prednost dala onom dijelu sebe koji nije pragmatično ziheraški, već želi mijenjati svijet oko sebe. Pitanje je samo – koliko to ona stvarno želi?