Poštujemo

zadatak čuvanja suvereniteta i teritorijalnog integriteta Republike Kosovo – govori Hadergjonaj. –Što se tiče doprinosa Hrvatske, mogu vam reći da je bio izuzetno važan i velik od samog početka, savjetnici su kod nas na Kosovu bili u većem broju, ali i sada su tu kao dio KFOR-a. Naša ministarstva obrane imaju sporazum i godišnji bilateralni plan kojim imamo dosta aktivnosti, šaljemo naše časnike i dočasnike na školovanje i tečajeve u Hrvatsku na svim razinama. Šaljemo i cijele ekipe koje odlaze na obuku, a dolaze i ekipe iz Hrvatske vojske koje organiziraju razne tečajeve za našu vojsku – dodao je, napominjući kako nikada nije bilo prepreka ni rezervi glede suradnje Kosova s Hrvatskom. Glavni načelnik stožera vojske Republike Kosovo, Rrahman Rama, kazao je da već 20 godina rade na ustroju vojske Republike Kosovo.

Novo poglavlje obrane

– Sada radimo na transformaciji sigurnosnih snaga Kosova u oružane snage Kosova i očekujemo da cijeli proces bude završen do kraja godine. Otvorit će se novo poglavlje za obrambene i sigurnosne snage Kosova. Najveći problem u transformaciji sigurnosnih snaga u vojsku imali smo sa srpskom listom koja se protivila. Bez nje se nije mogao promijeniti Ustav. Mi kao ministarstvo obrane uputili smo zakon vladi Kosova, a ona ga je redovnom procedurom usvojila i uputila u parlament, gdje je također usvojen. Tom transformacijom neće biti puno promjena jer smo mi od početka bili vojska. Ali sada, država Kosovo više će se oslanjati na vojsku Kosova nego na međunarodne snage na Kosovu – govori načelnik stožera Rrahman Rama ističući kako je za njih kao mladu državu to izuzetno važno jer je stvaranje vojske prvi korak prema članstvu u NATO-u i EU. – Naša se obuka od početka svodila na to da bude u standardu NATO-a. Na osnovi svih analiza koje smo napravili s prijateljima iz NATO-a, što se tiče strateške sigurnosti, imat ćemo pet tisuća aktivnih i tri tisuće pričuvnih vojnika. Za sve to imamo i punu potporu gotovo svih članica NATO-a. Izradili smo dugoročni plan koji će trajati deset godina. Naša vojska bit će sastavljena od svih građana Kosova i bit će u službi cijelog naroda na Kosovu bez razlike na etničku i vjersku pripadnost i čuvat će suverenitet i integritet Republike Kosovo. U redovima kosovske vojske ima deset posto pripadnika drugih etničkih skupina, Srba, Bošnjaka, Goranaca, Roma... Nažalost, taj postotak bio je i veći, ali zbog pritisaka iz Beograda mnogi su pripadnici oružanih snaga Kosova iz redova srpske etničke manjine napustili vojsku. Bez obzira na to, naš je cilj stvoriti multietničku vojsku – kazao je načelnik stožera Rrahman Rama naglasivši kako će vojska imati isključivo kapacitete obrane jer zasigurno nikoga neće napadati već će samo braniti svoju zemlju od mogućih neprijatelja. – Kako sam i rekao, osnovani smo po standardima NATO-a, imamo više od osam posto žena u svojim redovima. Taj ćemo postotak s vremenom povećavati. Sve one redovito i kvalitetno obavljaju svoje zadatke i nema nikakve razlike između muškaraca i žena. Što se tiče regrutacije vojske, s time nemamo problema. Na svaki naš poziv odazove se i 20 puta više ljudi nego što se traži, što mi je izuzetno drago. Kosovari imaju svijest da je Kosovo teško došlo do slobode i samostalne države i to moramo očuvati – zaključio je načelnik stožera Rrahman Rama.

Lijep odjek u javnosti imale su poruke i riječi koje su 24. listopada u Novinarskom domu u Zagrebu izrekli zagrebački muftija i predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj Aziz Hasanović, mitropolit zagrebačko-ljubljanski Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj Porfirije Perić, rabin Židovske općine Zagreb i glavni rabin u Republici Hrvatskoj Luciano Moše Prelević i Mate Uzinić, dubrovački biskup i predsjednik Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za život i obitelj. Zapala me čast i odgovornost da budem moderator tribine „Religijske predrasude kao poticaj za mržnju“s ovom četvoricom uglednih sugovornika. Već i samo njihovo okupljanje za jednim stolom važna je i ohrabrujuća gesta, a još važnije ono što su tamo zajednički poručili: bilo kakva mržnja prema bilo kojem drugom čovjeku nespojiva je s bilo kojom od ove četiri religije zajedničkog abrahamovskog korijena. Muftija Hasanović stavio je naglasak na učenje jednih o drugima i izravno upoznavanje kao najbolji lijek protiv predrasuda iz kojih niče mržnja. Objasnio nam je vrlo jasno i razliku između islama i islamizma. Ovo drugo je povezivanje religije s ideologijom i predstavlja opasno i za sam islam neprihvatljivo zastranjenje. Glavno, osnovno i, u konačnici, jedino važno pitanje na ovu temu, prema mitropolitu Porfiriju, jest kako je uopće moguće da netko tko se naziva kršćaninom podliježe mržnji, što se, među ostalim, iskazuje „zatvaranjem čitavih skupina ljudi, vjerskih, etničkih ili drugih, u semantičke logore“, kada se o njima govori kao o manje vrijednima i opasnosti. Ponovio je i svoju već poznatu univerzalnu misao: „Neće nam Bog suditi prema onome što su nama činili drugi, nego prema onome što smo mi činili drugima.“Rabin Prelević je duhovito, nadahnuto i temperamentno govorio o predrasudama prema židovskom narodu tijekom povijesti podsjetivši da je kršćanski Novi zavjet poruku o Bogu koji je ljubav i temeljnoj zapovijedi „ljubi bližnjega kao samoga sebe“preuzeo iz Tore. Većina medijskih izvještaja s ovog skupa dala je ipak najveći prostor katoličkom dubrovačkom biskupu Mati Uziniću. I to sasvim zasluženo, ne samo zato što je on predstavljao većinsku religiju većinskog naroda u Republici Hrvatskoj nego i zbog njihova sadržaja i jasnoće. Takve poruke, utoliko dragocjenije što su rjeđe, treba što više ponavljati, pa sam ih i ja citirao već u naslovu ove kolumne. S obzirom na to da sam bio u prilici unaprijed dobiti koncept i nacrt biskupova uvodnog izlaganja, mogu i moram posvjedočiti kako je on na samom mjestu napravio dodatne velike iskorake pokazujući tako da je dijalog i slušanje drugih, a ne samo držanje unaprijed pripremljenih monologa. „Trebamo naučiti čitati povijest drugih naroda tako da nas površnost i pristranost ne odvedu na stranputicu i da pokušamo shvatiti njihovo stajalište. Budemo li krenuli tim putem, uvidjet ćemo da ne griješi uvijek jedna strana.“Ovaj citat pape Ivana Pavla II. bio je moto biskupova govora i on se na njega osvrnuo konstatacijom kako vrlo često upravo to ne činimo, „jer povijest drugih čitamo iz vlastite perspektive, što znači često površno i pristrano i nismo spremni izići i otvoriti se prema drugima“. Ja osobno, ali i publika koja je njegovo izlaganje pozdravila osobito srdačnim pljeskom, bio sam oduševljen kada sam napokon iz usta jednog hrvatskog biskupa čuo kako ponavlja one snažne, zahtjevne i blagotvorne riječi iz pisma hrvatskih biskupa napisanog u svibnju 1995. godine u povodu 50. godišnjice završetka Drugog svjetskog rata, koje su imale dodatnu i osobitu težinu i zbog činjenice što su upućene u vrijeme dok je u Hrvatskoj, kao i u Bosni i Hercegovini, još trajao novi rat. Ne prvi put, jer učinio je to i prije nekoliko godina propovijedajući na komemorativnoj misi na Bleiburgu, biskup Uzinić je podsjetio na ovaj citat iz tog pisma: „Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici?“Na tom tragu i prema tako zadanom kriteriju, biskup Uzinić se nadovezao na riječi rabina Prelevića referirajući se ujedno i na Centar za promicanje tolerancije i očuvanje sjećanja na holokaust, kao organizatora tribine, rekavši kako smo „mi kršćani krivi za predrasude o Židovima kroz povijest, za što uvijek trebamo tražiti oproštenje, kajati se i ispitivati“. A onda i ovo: „Za holokaust nisu krive predrasude, nego ideologija rasizma kao takva. Ali su predrasude vjerojatno krive što se mi kršćani nismo znali postaviti na pravi način u takvoj situaciji, što smo se previše brinuli za vlastitu sigurnost i što nismo u konkretnom progonjenom čovjeku prepoznali brata kojeg je potrebno zaštiti.“Biskupove riječi, koje su osobito snažno odjeknule i naišle na najveće odobravanje publike, odnosile su se na ljude koji su danas progonjeni, koji se nalaze u nevolji, očajni i promrzli pred našim granicama, koje smo već stavili u „semantičke logore“oduzevši im ljudskost i ljudska prava već u samom načinu na koji o njima govorimo. Biskup Uzinić napravio je vrlo jasnu distinkciju između ponašanja konkretne političke zajednice, dakle bilo koje, pa tako i naše države, i načina na koje će ta zajednica sebe zaštiti ako smatra da je ugrožena i svog osobnog, ali i univerzalno kršćanskog načina razmišljanja. „Ja smatram da je naša konkretna politička zajednica ugrožena zbog razloga unutar sebe, a ne zbog drugih“, rekao je biskup te dodao sljedeće važne riječi: „Mi kršćani, da nam se ne bi dogodilo ono što se kršćanima Europe dogodilo u vrijeme Drugoga svjetskog rata, moramo se ponašati na kršćanski način, a to znači vidjeti u svakom čovjeku Isusa Krista i priteći mu upomoć. Kršćanstvo neće biti ugroženo od migranata prema kojima ćemo se mi ponijeti kao kršćani. Kršćanstvo će biti ugroženo od nas kršćana koji se nećemo ponijeti kao kršćani“. Kako reče Isus, blago mirotvorcima, oni će se sinovima Božjim zvati.

‘Naša vojska bit će sastavljena od svih građana Kosova i u njoj već sada ima Srba, Bošnjaka, Roma... Srba bi bilo i više, ali zbog pritisaka iz Beograda neki su morali otići’ Rijetke su i dragocjene tako jasne poruke kakve je na tribini o mržnji izrekao Mate Uzinić