HAVC su uništili jer je bio dobar. Sad putujem i živim novi život
Bivši ravnatelj krovne filmske institucije godinu dana nakon odlaska iz HAVC-a govori o životu u atmosferi linča Hrvoje Hribar čovjek je čiste savjesti. Nakon temeljite istrage Državnog odvjetništva odbačene su insinuacije da je na čelu Hrvatskog audiovizualnog centra obavljao kriminalne radnje, a prošlogodišnji negativni nalaz Državne revizije zbog kojeg je podnio ostavku, utvrdio je DORH, zapravo ne sadrži temelj za kazneni progon.
Gospodine Hribar, kako se osjećate nakon što je DORH odbacio optužbe protiv vas?
Osjećam zahvalnost. Korisno je što DORH objavljuje kako stvari stoje pa da se dokumentira da u HAVC-u nije bilo financijske štete i da ne postoji pretpostavka za eventualno kazneno djelo. Konstrukcije o pljački i kriminalu u HAVC-u pametnim ljudima nisu nikad izgledale uvjerljivo, no daleko je bolje kad to napiše DORH.
Kako biste osobi neupućenoj u događanja oko HAVC-a objasnili što se tu zapravo dogodilo?
Svi smo na neki način neupućene osobe. Demontaža HAVC-a odvijala se iza kulisa, usred ideološkog kaosa u Hrvatskoj, 2016. i kasnije, a odvijala se na način zavjere, medijske manipulacije, u atmosferi zastrašivanja. Glavno mjesto radnje bili su frakcijski rovovi HDZ-a koji su se tada klali za pozicije. Nemam pojma što se točno zbivalo. Jedno je objašnjenje da su ljudi jako ljubomorni i da ne trpe tuđi uspjeh. Drugo je objašnjenje da Hrvati jednostavno, kao ni drugi Balkanci, ne podnose sustav. Treće je objašnjenje da političari ne trpe da jedan sektor bude izvan dosega njihova telefona pa im ne da da po svom guštu raspoređuju sredstva za film. Sjetite se, HAVC ne ruše od Karamarka, već od prvog dana, doslovce, od 1. siječnja 2008. kad je osnovan, bojkotiraju ga financijski, bombardiraju reputacijski. Mrcvare mu ravnatelje. Mene su, skupa s HAVC-om, rušili od kad sam tamo došao, tri godine nakon njegova osnutka. No HAVC je preživljavao, uz pomoć svoje raz- govijetnosti, učinaka, uz pomoć zdravog razuma. U trenutku kad je u Hrvatskoj zdrav razum konačno umro, s njim je umro audiovizualni centar kakav smo poznavali.
Što ste radili nakon odlaska iz HAVC-a? Koliko se javna hajka odrazila na vaš privatni život?
HAVC je stekao velik međunarodni ugled. Nešto malo te reputacije ostalo je, u obliku mrvica, na meni i drugim stručnjacima koji su rastjerani iz HAVC-a. Ovaj čas, dok razgovaramo, pijem čudnu češku kavu u Jihlavi, član sam jednog žirija na festivalu dokumentarnog filma. Drugi tjedan idem u Solun, iz Soluna na dodjelu Lux prix u Europski parlament, nekoliko dana nakon toga u Bruxellesu imam sjednicu Upravnog odbora FERA-e, zatim pravimo neku ra- dionicu, opet u Bruxellesu, da pripremimo redatelje na borbu za opstanak po novim pravilima. Digitalno tržište velika je avantura, industrija kojoj pripadam uzbudljivo je područje, bez obzira na to što Hrvatsku to puno ne zanima.
Kao bivši ravnatelj, ali i kao član hrvatske filmske zajednice, kako komentirate današnje funkcioniranje HAVC-a?
Nije na meni da vrednujem ono što zovete funkcioniranjem HAVC-a, postoji onaj kome je to posao. Kao redatelj i producent, eventualno, mogu komentirati funkcioniranje svoje zajednice, koja baš ne zna što bi poduzela u ovoj krizi. Nedavno je statistički zavod objavio da su filmski redatelji najsiromašnija profesionalna grupacija od svih struka sa sveučilišnom naobrazbom. Producenti naizgled ne stoje tako loše: voze bolje automobile, ali se stalno klackaju na rubu. Gubitak ili slom jednog projekta za većinu bi značio stečaj. Pa ti sad budi društvena snaga i suprotstavi se bilo kome, državnoj vlasti ili njezinoj televiziji, komercijalnom sektoru ili nekom uzurpatoru iz vlastitih redova, svejedno.
Za kraj, čime se namjeravate baviti idućih godina? Hoćete li ponovno biti “samo redatelj” ili ćete se i dalje baviti razvojem hrvatske filmske industrije?
To je veliki odgovor na veliko pitanje. Veliko ne znam. Život prije pogroma od prije dvije godine i onaj nakon nije isti život. Ovo je neki novi, bolji ili lošiji. Ostavio sam za sobom pokušaj da se nešto sustavno izgradi, baš tamo gdje kod nas ništa ne raste, na području javnog dobra. Eksperiment je uspio, a zatim je, kako vidimo, odbačen. Iz neznanstvenih idejnih, religijskih, ljudožderskih ili nekih drugih razloga. U tom slomu realizirali su se baš svi glupi stereotipi o ljudskoj prirodi, o provinciji, o pokvarenim političarima, o labilnosti kolektiva, o hrvatskom domobranstvu i pizdunstvu, sve pravilno do dosade, baš onako kako bi predvidjela neka mudra baka. Utoliko, dobio sam priliku za novi život, onaj prošli je potrošen; priliku da snimim svoje najbolje reklame i realiziram svoj najbolji film; mogućnost da se uopće više ne bavim javnim ustrojstvom, zajednicom. Poznavajući sebe, ta je mogućnost sasvim isključena.