BOZANIĆ JE 1998. TRAŽIO DA CRKVENI POREZ, DOBROVOLJNO, PLAĆAJU SAMO VJERNICI. VLADA JE BILA PROTIV I UVELA DANAŠNJI MODEL
VATIKANSKI UGOVORI
Crkva nije htjela ovakav model financiranja iz proračuna, nego da vjernici izdvajaju dobrovoljno novac za Crkvu u svojim poreznim karticama, nešto poput talijanskog modela. Tu činjenicu iz nastanka Ugovora o gospodarskim pitanjima između Svete Stolice i Hrvatske, koja baca posve drukčiju sliku od one koja se nameće u javnosti o Crkvi koja parazitira na državnom proračunu, iznio nam je jedan od kreatora spomenutog ugovora, tj. pregovarača iz najužeg kruga dr- žavne delegacije, koja je pregovarala s crkvenim vrhom u Hrvatskoj. – Kao sudionik u ime Vlade RH u pripremi ugovora, osjećam dužnost podsjetiti na okolnosti i načela kojih se Vlada držala tijekom pregovora te 1998., kada je potpisan taj ugovor. To je važno znati i razumjeti kako bi se u slučaju neke inicijative za izmjenu ugovora zauzela dosljedna i nepristrana pozicija. Pri tome je vrlo važno razlikovati formu, tj. tehniku financiranja od gospodarskog ili, još šire, političko-ekonomskog sadržaja i ciljeva – govori nam naš sugovornik, koji kaže kako je u pregovore o ugovoru došao na sam kraj, kada su ostala dva otvorena pitanja. Ono o povratu oduzete imovine i pitanje uvođenja tzv. crkvenog poreza. – Tadašnji potpredsjednik Vlade Jure Radić zamolio me da im se pridružim jedne večeri na završnoj rundi pregovora. Uz njega je s Vladine strane bio gospodin Rajčić, a s crkvene strane kardinal Josip Bozanić, njegov kancelar i papski nuncij mons. Giulio Einaudi. Glede povrata imovine kardinal Bozanić je zagovarao, vrlo tvrdo, da treba mijenjati postojeći Zakon o povratu i u njemu izrijekom staviti povrat svu (!) oduzetu imovinu. Mi smo argumentirano tvrdili da je to i politički i praktički nemoguće te i za samo poslanje Crkve vrlo štetno. Zagovarali smo povrat svega onoga što je provedivo, a financijsku kompenzaciju za sve ono što je protekom vremena i promjenama cijelog niza vlasnika nemoguće vratiti. Na kraju je nuncij Einaudi prihvatio naše, tj. uglavnom argumente Jure Radića – prisjeća se naš sugovornik.
Sveta Stolica ne nameće
– Glede crkvenog poreza kardinal Bozanić je inzistirao na kopiranju talijanskog tzv. otto per mille, dodatnog 0,8% poreza na dohodak građana. Ja sam se kategorički tome suprotstavio zbog više razloga. Nakon opsežne rasprave ponovo je nuncij Einaudi prihvatio stajališta i prijedloge Vlade – kaže naš sugovornik s tih pregovora objašnjavajući kako je Vlada u vrijeme pregovora polazila od pretpostavke da će se sve bitne odredbe tog prvog ugovora s Katoličkom crkvom kasnije primijeniti i u svim drugim ugovorima s vjerskim zajednicama – pravoslavnom, islamskom, židovskom, drugim kršćanskim ... – To je kasnije upravo tako i učinjeno! Pogledajte samo sve te sporazume. Prema tome, tražilo se već tada takva rješenja koja nikoga neće diskriminirati te ujedno praktična rješenja umjesto dvadeset crkvenih poreza – govori i objašnjava kako nisu sva ubiranja poreza jednako učinkovita. Odnosno, kako se tražilo da se uvede novi „crkveni porez“koji bi prikupljalo Ministarstvo financija, a ne Crkva, što je za državu bilo neprihvatljivo zbog načela, kako veli, jer „različita rješenja imaju veće ili manje troškove ubiranja jednog te istog iznosa“pa je izlaz pronađen u „rješenju koje generira najmanje troškove ubiranja – nulte”! – Svi građani, porezni obveznici, bez obzira na vjeroispovijest, moraju imati isti tretman. Način financiranja svih crkava u Hrvatskoj, ali i svih drugih nevladinih organizacija, mora biti transparentan i pravedan. To se postiže jedino izravnim plaćanjem iz proračuna koji je vidljiv svima u punim iznosima i podložan državnoj reviziji. Drugim riječima, i „otto per mille“bi bio na teret poreznih obveznika, ali bi kršio sva načela pravednosti, učinkovitosti i fiskalne čistoće. I tražio od Porezne uprave da vodi evidenciju o vjerskoj pripadnosti. Bila bi to katastrofa u našim okolnostima – tvrdi naš sugovornik, dodajući kako crkve tj. vjerske zajednice moraju „automatizmom dijeliti gospodarsku sudbinu naroda“. – Ako je prosperitet narodu, i crkve sudjeluju. Ako je kriza, i crkve štede. Stoga su i odabrani parametri, kao što je vezivanje na prosječnu bruto plaću, upravo takvi, u formuli ugovora, a ne neki drugi. Bilo koji dodatni iznos ubranih prihoda, pa i onaj za crkve, ne smije svojim oblikom narušavati osnovne postulate hrvatske ekonomske i fiskalne politike. Konkretno, tzv. direktni porezi su lošiji od indirektnih, a bilo koji novi porez je bitno lošiji od „zamišljenog“inkorporiranja ciljanog iznosa u već postojeće vrste prihoda – objašnjava on načela kojima se država vodila u izradi gospodarskog ugovora s Katoličkom crkvom. – Kada se ovih pet načela uzelo u obzir, a upravo od njih je polazila Vlada RH, došlo se do bitne odluke da se ne uvodi se nikakav poseban porez (prirez) na dohodak građana. On bi narušavao ta načela. To je onda značilo samo jedno: nekakav ciljani iznos valja isplaćivati iz općih, nespecificiranih prihoda proračuna, svim crkvama s kojima se potpišu ugovori – kaže i dodaje kako je inicijalni mjesečni iznos izračunat „zamišljenom primjenom neke prosječne europske stope crkvenog prireza na dohodak građana na tadašnju hrvatsku poreznu osnovicu poreza na dohodak i tako je, grubo govoreći, definiran i godišnji iznos koji bi se bio ubrao u slučaju postojanja ‘crkvenog poreza’ u Hrvatskoj“. Tada se postavilo pitanje taj iznos pretočiti u konkretne parametre. – Jednostavno – veli on – tako određen inicijalni iznos podijeljen je s brojem župa. Dobiven je iznos koji otprilike odgovara dvjema prosječnim hrvatskim bruto plaćama. I tako je na spomenutim načelima nastao stavak 2. članka 6. ugovora: „Broj župa puta dva puta prosječna bruto plaća.“Dakle, isključivo na inzistiranje Vlade RH i njezina tadašnjeg ministra financija, što je Sveta Stolica prihvatila, nikako nametnula! – otkriva ključan dio pregovora državnog i crkvenog vrha o određivanju iznosa koji će Crkva dobivati iz proračuna te kako je pritom u ugovor ugrađeno i „načelo solidarnosti“kroz vezivanje uz prosječnu hrvatsku plaću. – Kriza smanjuje plaće pa automatizmom i iznos koji se isplaćuje crkvama. Nema zornijeg primjera od onog koji se stvarno dogodio kriznih 2010.-2012. kada se smanjuju realne bruto plaće i u privatnom i u javnom sektoru. Time i realni iznos za crkve – objašnjava nam i zaključuje kako postojeće odredbe toga ugovora poštuju sva relevantna načela. – Te odredbe rješavaju financiranje crkava na suvremen i ekonomski
‘Ne treba Crkvu prestati financirati iz proračuna! I crkveni porez bio bi iz proračuna, čak i ako ga se tamo ne iskazuje. I on bi bio na teret poreznih obveznika, ali bi kršio sva načela fiskalne čistoće i pravednosti’, ističe naš sugovornik
optimalan način. Zato ih ne treba mijenjati. Ako se pak smatra da sve crkve trebaju dodatnom štednjom participirati u nekim teškoćama, onda to može biti stvar njihova dogovora s Vladom, ali bez izmjene ugovora. Sve se to može regulirati i eventualnim aneksom sporazumu o provođenju ugovora. U sporazumu je tako bio i onaj dodatni dio novca za financijsku kompenzaciju nevraćene crkvene imovine – kaže nam i dodaje kako se ni tadašnja Vlada ni HBK se nemaju čega sramiti u vezi s ugovorom. – Naprotiv! U njega su ugrađene odredbe koje dosljedno poštuju spomenuta načela i ciljeve, a oni doista ne zaslužuju kritike. Ja sam pak silno ponosan na ugovor. Imao sam neopisivu čast čuti pohvale od samog svetog Ivana Pavla II. prigodom ceremonije predaje ratificiranog ugovora. O svemu tome opširno je pisao monsinjor Eterović – govori naš sugovornik. Doista, mons. Nikola Eterović, sadašnji nuncij u Berlinu, u svome tekstu „Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima“piše kako je dogovor o sadržaju ovih ugovora zahtijevao je veliki trud članova crkvenoga i državnog povjerenstva. „Na početku sustavnih radnih susreta godine 1995. bio je izrađen i nacrt Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o ekonomskim pitanjima. Ali obje su se strane bile dogovorile da se s tim ugovorom pričeka jer još nisu bile zrele okolnosti za njegovo usvajanje. Naime, predstavnici crkvenoga povjerenstva, predstavljajući većinski stav Hrvatske biskupske konferencije, smatrali su da se ne može donijeti odgovarajući ugovor o gospodarskim pitanjima prije nego što se riješi pitanje povrata oduzete imovine. Predstavnici državne strane nisu bili oduševljeni talijanskim modelom koji je služio kao podloga i hrvatskom nacrtu ugovora o gospodarskim pitanjima“, piše mons. Eterović potvrđujući navode našega sugovornika o nastanku postojećeg modela, tj. odustajanju od modela financiranja Crkve sličnoga onome u Italiji. „Kada je 1996. donesen Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine“, nadvladana je jedna od spomenutih prepreka mogućem dogovoru. U međuvremenu, državni predstavnici mješovitoga povjerenstva sve su više uviđali neprikladnost talijanskoga modela za Republiku Hrvatsku, ponajprije stoga što je porezni sustav u Republici Hrvatskoj drugačiji i što su porezi visoki. Nakon što su 1998. mjerodavni predstavnici Republike Hrvatske i Katoličke crkve u Republici Hrvatskoj dogovorili osnovna načela, prihvatljiva za obje strane, pristupilo se konačnom dogovoru hrvatskog ugovora o gospodarskim pitanjima“, piše mons. Eterović, a naš sugovornik, sudionik ondašnjih pregovora, kaže kako se na domaćoj političkoj sceni, nasuprot ovome, svako malo se poteže pitanje „revizije“ugovora s Vatikanom.
‘Otto per mille’ je isto namet
– Pri tome se, što zbog neznanja, što zbog političke zločestoće, vrlo često plasira dezinformacije i lažne objede. Pa tako i one da treba prestati Crkvu financirati iz proračuna. Sve je iz proračuna! I „otto per mille“je iz proračuna, čak i ako ga se tamo ne iskazuje. Ali nakaradno! Umjesto teze o izbacivanju financiranja Crkve iz proračuna, a za sada još nema financiranja po Duhu Svetom ili od Marsovaca (!), upravo suprotno, u proračunu treba iskazati sve one postojeće stotine neprikazanih poreznih olakšica brojnim skupinama, nepoznatih iznosa i nepoznatih konkretnih korisnika – tumači on i dodaje da pitanje gospodarskog ugovora nije samo pitanje financija i novca, nego i mnogo šire. – Kakvo nam stanje u društvu, uloga crkava će postajati sve značajnija, inače idemo u totalni nestanak kao nacija. Za početak bih povećao iznose za sve crkve s ciljem pokušaja vraćanja zabludjelog naroda hrvatskog svojim korijenima, pa makar to bilo i samo deset zapovijedi. Da bi opet obitelj (otac i majka) odgajala djecu umjesto što to danas rade neki Google i Facebook – govori ondašnji sudionik izrade gospodarskog ugovora između Svete Stolice i Hrvatske.