Pravde nema jer država nikad i nije iskreno željela ispraviti nepravde
Hrvatska ima samo jednog pravomoćno osuđenog ratnog profitera – bivšu suprugu branitelja koja je primala njegovu vojnu mirovinu iako se od njega odavno bila razvela
Nepravomoćna presuda za ratno profiterstvo bivšem premijeru Ivi Sanaderu u slučaju Hypo izazvala je početkom tjedna još jednu provalu bijesa javnosti frustrirane višedesetljetnim neprekinutim osjećajem duboke nepravde. Takva reakcija sasvim je razumljiva jer je prilično teško slušati kako je netko na visokoj državnoj funkciji zlorabio svoj položaj i, umjesto da se brine o interesu države, tada suočene s ratnim razaranjima i valom prognanika, situaciju iskoristio kako bi sebi priskrbio nepripadajućih 3,6 milijuna kuna. Kada se tome dodaju riječi sutkinje da je Sanader time beskrupulozno pridonio srozavanju gospodarskog stanja i ugleda države i destrukciji demokratskog sustava, onda je odrezana kazna od 2,5 godine zatvora morala djelovati krajnje frustrirajuće. Posebno kada se zna da je od euforije zbog uhićenja različitih moćnika pod optužbom za korupciju prošlo gotovo cijelo desetljeće, a da je učinak slabašan ili nikakav.
Beskrupulozno bogaćenje
Kada je riječ o suđenjima na temelju nezastarijevanja ratnog profiterstva, samo je jedan slučaj uz Sanaderov doveden do nepravomoćne presude, a riječ je o udovici koja je primala vojnu mirovinu poginulog bivšeg supruga tvrdeći da je s njim nastavila živjeti i nakon razvoda, što se pokazalo netočnim. Sve ostalo zasad je i bez nepravomoćne, a kamoli pravomoćne sudske odluke. Sanader je, doduše, u slučaju Hypo već bio pravomoćno osuđen, ali je presudu srušio Ustavni sud, a budući da su i Državno odvjetništvo i obrana ponovno najavili žalbe, do pravomoćnosti nove presude vjerojatno će opet proteći godine. Sanaderov je slučaj najrazvikaniji, ali ne i jedini. Odmah nakon donošenja ustavnih promjena, koje su trebale osigurati da besramno bogaćenje pojedinaca na račun ratom izmrcvarene nacije ne prođe nekažnjeno bez obzira na protok vremena, Državno odvjetništvo otvorilo je arhive i pokrenulo desetke postupaka. No, bivši državni odvjetnik Dinko Cvitan u posljednjem je godišnjem izvješću Saboru priznao kako ih većina vrlo brzo završi ili odustajanjem samog tužiteljstva ili padne na sudovima, a pesimističan je bio i u vezi s budućim postupanjima. Razlog je jednostavan. Od rata u kojem je takva kaznena djela bilo moguće počiniti prošlo je više od 20 godina pa je dokaze gotovo nemoguće prikupiti, a i svjedocima je sjećanje ishlapilo, neki više zdravstveno ne mogu svjedočiti, a neki su i umrli. U sve to treba ukalkulirati i tumačenje Ustavnog suda da ono što je prije 2010. otišlo u zastaru, a takvih je slučajeva najviše, više nije moguće progoniti bez obzira na izmjenu Ustava. I tu dolazimo do ključnog pitanja kada je riječ o ispravljanju nepravde koju su prema naciji počinili oni koji su se u vrijeme njezinih najtežih patnji preko noći obogatili beskrupulozno iskorištavajući upravo tu patnju. Pitanje je, naime, je li se država ikad doista ozbiljno htjela obračunati s tim zločinima. Kada je 2009. godine krenula rasprava o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i onih koja su počinjena u postupcima pretvorbe i privatizacije, nacija se već u dobroj mjeri bila pomirila s onom “’ko je jamio, jamio” i nitko nije doista vjerovao da bi se cijela priča nakon desetljeća i pol šutnje mogla ponovno pokrenuti. No, politika ima vlastiti rezon. Primicala se utrka za predsjedničke izbore, a kao kandidat SDP-a isprofilirao se Ivo Josipović. On je pod egidom “nove pravednosti” ponovno otvorio to pitanje, a kako je za ustavne promjene nužna dvotrećinska većina, s kolegama iz SDP-a u Ustav je uspio progurati odredbu o nezastarijevanju obrazlažući da će to Hrvatskoj osigurati pravdu. No, Sabor je pritom zaboravio precizirati da se nemogućnost zastarijevanja odnosi i na kaznena djela kod kojih je u trenutku stupanja na snagu izmjene Ustava zastara već bila nastupila. Upozorenja stručnjaka da je Ustav nedorečen
politika je jednostavno ignorirala. Hladan tuš uslijedio je pet godina poslije kada je na to pitanje odgovorio Ustavni sud ukinuvši pravomoćnu presudu kojom je Sanaderu u ujedinjenom suđenju za slučajeve Hypo i Ina – MOL bila odrezana zatvorska kazna od 8,5 godina. Politika i dio stručne javnosti tu su odluku dočekali na nož optužujući ustavne suce za prikrivenu kritiku Ustava, no bilo je i onih koji su, poput profesora kaznenog prava Davora Derenčinovića, tumačili da sve postupke koji su u zastari bili prije 2010. treba odmah prekinuti. Ustavne promjene Derenčinović je nazvao promašenim pokušajem da se ostvari apsolutna pravednost upozoravajući da kazneno pravo nije najbolji instrument da se isprave nepravde iz privatizacije. Potvrda odluke ustavnih sudaca vrlo je brzo stigla i s Vrhovnog suda, koji ju je matematički precizno ukalkulirao u slučaju Ante Jelavića, bivšeg predsjednika HDZ-a BiH. Njega se teretilo za zloporabe iz 1996., no Županijski sud u Splitu izračunao je da je u tom slučaju nastupila zastara. Suci Vrhovnog suda zaključili su, međutim, da je takav zaključak donesen preuranjeno jer splitski sud nije provjerio jesu li prije nastupanja relativne zastare protiv Jelavića u BiH pokretane istražne radnje koje bi tu zastaru prekinule. Time je bez dodatnog propitivanja potvrdio stajalište Ustavnog suda da se ne može suditi za ono što je u zastaru otišlo prije ustavnih promjena, ali i usmjerio buduće sudske odluke kada je riječ o tumačenju zastare, što se potvrdilo i u recentnoj presudi Sanaderu. Naime, u dijelu obrazloženja koji je sutkinja Jasna Galešić u ponedjeljak pročitala pred novinarima stoji kako bi prema Kaznenom zakonu iz 1997. relativna zastara u slučaju Hypo nastupila još u ožujku 2005. godine. Slučaj ipak nije u zastari jer je USKOK Sanadera istraživao za kaznena djela počinjena od kraja 2004. prije nego što je nastupila relativna zastara u slučaju Hypo, čime je tijek zastare prekinut prije njezina nastupanja. Takvo tumačenje, opstane li na višim sudovima, potvrđuje kako je ratno profiterstvo, unatoč nepreciznim ustavnim odredbama, u Hrvatskoj još moguće goniti, što je nakon čitanja presude pozdravila i državna odvjetnica. Unatoč tomu, reakcije javnosti na ovu nepravomoćnu presudu izrazito su negativne. Zatvorska kazna koja je odrezana Sanaderu uspoređuje se s kaznama za neke puno banalnije slučajeve, poput slučaja od multiple skleroze oboljelog mladića koji je zbog uzgoja marihuane za liječenje kažnjen s dvije godine zatvora. Riječ je o očitoj nepravdi, no pitanje je možemo li doista od jedne sutkinje ili sudskog vijeća očekivati da, unatoč proteku vremena i svim ustavnim i zakonskim nedorečenostima, ispravi nepravdu koju generira sustav i koju država zapravo ne želi niti je ikad iskreno željela ispraviti. Za početak, zbog čega se ratno profiterstvo i pretvorbeni kriminal nisu gonili prije kada je još bilo moguće precizno utvrditi financijske tjekove i prikupiti svjedočenja? Odgovor je očit – država ne samo da nije imala volju progoniti ova nedjela nego je dojam da ih je zapravo u dobrom dijelu štitila s obzirom na to da su počinitelji mahom bili ili dio vlasti ili bliski vlastima. Za bilo kakav obračun s nedjelima iz prve polovice 90-ih godina nužno je prvo priznati da je ta nedjela u jednom razdoblju bilo nemoguće goniti. Kako je uz odluku Vrhovnog suda u slučaju Ante Jelavića primijetila profesorica ustavnog prava Sanja Barić, procesuiranje ovih kaznenih djela može osigurati isključivo politika. A to bi, kaže, prošlo bez problema da je Sabor, donoseći ustavne promjene, jasno konstatirao da su politička klima i pravni režim 1990-ih štitili počinitelje kaznenih djela i da ih sada progonimo zato što tog režima više nema. Tek na takvoj konstataciji moguće je graditi ustavne odredbe o nezastarijevanju koje se nikakav ustavni sud ne bi usudio rušiti. No, takvo što nije palo na pamet ni jednoj političkoj opciji. Vjerojatno je iluzorno i očekivati da bi dvotrećinska većina u Saboru formalno priznala da je država u vrijeme rata štitila kriminal, ali porazno je što nitko i nije pokušao otvoriti raspravu o preciziranju ustavnih odredbi, a od odluke kojom je Ustavni sud srušio presudu Sanaderu prošle su tri godine. Očito je, dakle, da nikom ne pada na pamet ponovno otvarati pitanje ustavnih promjena, a i da ih se otvori, pitanje je bi li i one mogle osigurati presude koje bi društvu nakon toliko godina donijele željeni osjećaj pravde.
Imovina bez pokrića
Opstane li nepravomoćna presuda Sanaderu na višim sudovima, država će, doduše, vratiti dio novca stečenog kaznenim djelom, no daleko je to od povrata svega što su pojedinci u ratu namaknuli švercom, zloporabom položaja, mutnom privatizacijom, od čega se većina nikada neće vratiti. Iako se društvo nikada ne bi smjelo pomiriti s tom činjenicom, s obzirom na protok vremena, fokus bi ipak najpametnije bilo usmjeriti prema nepravdama koje se još mogu ispraviti. Primjerice, je li pravedno to što se cijeli sustav godinama financirao iz poreza na plaću, a porez na dividendu nije se naplaćivao od 2005. sve do 2014. godine, tobože da bi i “mali ljudi” mogli zaraditi na IPO-u velikih tvrtki. Ili, recimo, prihodi od kamata oporezuju se tek od 2015. godine, no pitanje je i koliko je to pravedno ako uzmemo u obzir da je štednja u nekretninama, a Hrvati su joj i te kako skloni, još izvan domašaja poreznika. Pa tako ispada da onaj tko je na račun u banci uspio spremiti 12 ili 13 tisuća eura nedovoljnih za kupnju stana plaća porez na prilično mršavu zaradu, dok stotine nekretnina u vlasništvu banaka ostaju neoporezovane. I pritom se guverner HNB-a hvali da se banke financiraju uglavnom iz domaćih izvora, dakle od onoga što zarade na štednji i kamati koju naplaćuju državi i građanima u Hrvatskoj, no porez na nekretnine ne moraju platiti. Vjeru u pravednost sustava sigurno ne podgrijava ni nedavno obrazloženje Vlade zašto je odbila prijedlog Živog zida i SNAGA-e da se donese poseban zakon o ispitivanju podrijetla imovine, koji bi omogućio oduzimanje imovine za koju ne postoji pokriće u zaradi. Vlada je Saboru preporučila da odbaci taj prijedlog jer bi, kaže, on ograničio Ustavom zajamčena prava građana, i to pravo na jednakost i nepovredivost vlasništva, vladavinu prava, poduzetničke i tržišne slobode i prava stečena ulaganjem kapitala. Budući da bi se postupak koji predlaže Živi zid odnosio ponajprije na državne dužnosnike, suce koji nemaju status dužnosnika, članove uprava i nadzornih odbora trgovačkih društava u većinskom vlasništvu države ili lokalne samouprave, Vlada je objasnila kako za sve njih već postoje zakonski mehanizmi za utvrđivanje nezakonito stečene imovine. Pa kao primjer navode Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa dužnosnika, koje provjerava istinitost podataka koje dužnosnici navedu u svojim imovinskim karticama. To povjerenstvo za nepravilno popunjenu imovinsku karticu može odrezati novčanu kaznu i do 40.000 kuna, a koliko se dužnosnici boje takvog kažnjavanja, o tome svjedoče i primjeri onih kojima je lakše opetovano plaćati kaznu nego dopuniti izvješće o imovini. Za dužnosnike i sve druge građane Vlada navodi da je važećim zakonima propisano ispitivanje podrijetla imovine te da Porezna uprava redovito provodi takve postupke, no pitanje je koliko će građana u to vjerovati kada se svako pitanje blokira pozivanjem na poreznu tajnu. Da i ne govorimo o visokim državnim dužnosnicima, koji izjavljuju da im je prijatelj posudio milijune za kupnju stana ili da im je novac za otplatu kredita koje svojim plaćama ne bi mogli financirati pozajmio brat iz Australije. I nakon takvih izjava, nikom ništa! Tomu treba pridodati i svakodnevne, “sitne” nepravde, gdje ljudi gledaju kako država nekom s gomilom imovine daje socijalnu mirovinu, kako ljudi u “bijesnim” autima dolaze po hranu u pučku kuhinju i sl., a sve zato što nije zaživio imovinski cenzus jer ga država jednostavno ne želi. A negdje duboko u korijenu svih tih nepravdi zapravo čuči korupcija i građani bi, ako su doista siti nepravde, od onih koji ih zastupaju morali zahtijevati ispravljanje upravo ovakvih, sistemskih pogrešaka koje odvode društvo u apatiju i potiču raseljavanje. A ako im to ne isporuče, logično bi bilo da im na izborima pokažu “palac dolje”. No, uzmemo li u obzir rezultate koje na izborima redovito ostvaruju oni s USKOK-ovim optužnicama na vratu, nameće se pitanje žele li Hrvati doista obračun s ovakvim pojavama. I bismo li baš mogli biti sigurni da u neposrednom izboru glavnog državnog odvjetnika, kakav traže nove stranke, na toj funkciji na kraju ne bismo dobili upravo nekog s optužnicama za korupciju?!
Nikome ne pada na pamet ponovno otvarati pitanje ustavnih promjena, a i da ih se otvori, pitanje je bi li i one donijele željeni osjećaj pravde Uzmemo li u obzir rezultate koje na izborima ostvaruju oni s USKOK-ovim optužnicama, pitanje je žele li Hrvati doista obračun s profiterima