Zlatko Vujović: Tukli su me kao vola u kupusu, a ja sam im za kaznu zabijao golove
Urar Danijel: Meni je draže ljetno računanje vremena, ali i kad se prestane mijenjati imat ćemo posla, to je ionako bilo samo dva puta godišnje
Uvečana crno-bijela fotografija, uz rukom pisan nadnevak – 25. 3. 1983. prva je stvar koju uočite čim nogom kročite u radnju na Maksimirskoj cesti 52a. Glavni “akter” na njoj je Zlatko Lebarović, danas 82-godišnjak, koji se njezinim postavljanjem želio prisjetiti trenutka kada je prvi put promijenio kazaljke na velikim satovima postavljenima na zagrebačkim trgovima i ulicama. Na ovoj konkretnoj fotografiji legendarni urar pomiče sat u Dubravi, smješten na današnjem okretištu tramvaja. Datumom koji je zapisao crnim flomasterom označio je dan kada se počelo računati zimsko i ljetno vrijeme. Njegov sin Dalibor, koji danas vodi urarski obrt u kojem su zaduženi za održavanje javnih satova, tada je imao 11 godina. Još se sjeća, kaže, što je značilo prvo pomicanje sata sa zimskoga na ljetno vrijeme. – Cijeli dan i noć vozili smo se da bi se sve izmijenilo – priča Dalibor, kojem se posao nije puno promijenio po pitanju obilaska terena u odnosu na ondašnji očev. Zna već napamet što ih čeka kad dolazi do pomicanja sata – u petak popodne prije posljednjeg vikenda u listopadu sjest će u auto i raditi gotovo neprestano do utorka. Potom će od srijede krenuti u obilazak satova koji se nalaze izvan glavnoga grada. Ima ih u Opatiji, Županji, Rovinju, Rijeci, Poreču, na Krku, pa čak i u Dubrovniku, gdje su čovjeka koji održava tamošnju gradsku rasvjetu obučili kako servisirati njihove satove da ne bi morali dolaziti svaki put kad pokoja sitnica zataji. Danas svaki javni sat pokreće matični elektronički kvarcni mehanizam upravljan radio ili satelitskim sustavom, odnosno DCF-om ili GPS-om, što mu daje apsolutnu točnost te automatsko mijenjanje sata, no uvijek se dogodi, kaže Dalibor, da pojedini satovi ne pomaknu kazaljke.
Elektronika zna “poluditi”
– Moramo obići sve satove bez obzira na automatiku. Svi idu na struju, a ako se dogodi da je nestane, ići će i dalje, na akumulator. Neki su satovi i trideset godina unaprijed programirani, no posla uvijek ima jer elektronika zna “poluditi”, satovi prime krivi signal, automobil ili kamion se zaleti i sruši upravljački ormarić pored sata... Problem su i mravi, ose, pa i miševi, koji se znaju zavući unutra. Rade gnijezda, lijegu jajašca, miševi znaju i pregristi kabel pod naponom od 220 volti. Njima, iz meni neobjašnjiva razloga, ne bude ništa, a naprave štetu – priča Dalibor Lebarović, kojem otac, iako je već dugo u mirovini, još pomaže. Sin je obično na terenu, otac u radnji, a posao funkcionira uz još troje radnika. U obilazak su krenuli i ovaj vikend, s obzirom na to da se noćas sat pomaknuo sat vremena unatrag, s tri na dva sata. Ovo je možda i posljednji put ovakva praksa. Europska je komisija, naime, nakon što je, temeljem javnog savjetovanja, ukinula obvezno pomicanje sata, dala zemljama članicama EU rok da do travnja sljedeće godine same odaberu po kojem će se vremenu ravnati. Hoće li se u Hrvatskoj pomaknuti kazaljke još 31. ožujka iduće godine, ovisi o tome želimo li da ubuduće na sat gledamo prema ljetnom računanju vremena. – Kako god bude, mi ćemo imati što raditi. Ovako imamo veliki posao dva puta godišnje, a kad odluka stupi na snagu, opet ćemo morati obići sve satove, jer se moraju sasvim drukčije “naštelati”. Je li uki-