PONAŠAMO SE KAO DA VESNI PARUN IMAMO NA BACANJE

Učetvrtak 25. listopada prošlo je osam godina od dana kada je u lječilištu u Stubičkim Toplicama umrla velika hrvatska pjesnikinja Vesna Parun. A u tih osam godina u Hrvatskoj nije objavljena niti jedna jedina knjiga ove svestrane književnice koja je ostavila velikog traga i izvan hrvatskih granica. Jedan njen izbor ipak je objavljen i to u Srbiji, zahvaljujući međunarodnoj pjesničkoj nagradi koju je Vesni Parun tek koji tjedan prije njene smrti odlučila dodijeliti Književna općina Vršac. Pa je onda Književna općina Vršac objavila i knjigu “Povratak stablu vremena” i to u biblioteci Europska nagrada. U pogovoru knjige stoji i rečenica “Tko je čitao njene pjesme zna da je, u životu i u poeziji, Vesna Parun bila i ostala ekstatična svećenica ljubavi”. Hrvatske institucije koji bi se po nekoj definiciji trebale baviti i hrvatskom poezijom i posebno njenim najvišim dometima ostale su potpuno nijeme i u krajnjoj liniji nemušte prema literarnoj ostavštini Vesne Parun. Isto tako i hrvatski nakladnici. Tragedija je to veća što je iza Vesne Parun ostalo podosta neobjavljenih djela, što stihova, što proze, što prijevoda, što eseja. Njena pisana ostavština i dalje je raspršena u crnim autobiografskim vrećama koje je pjesnikinja vukla od bolnice do bolnice, od lječilišta do lječilišta, od praznjikavih hotelskih soba pa do doma za starije osobe na otoku Krku. Nitko se stručan nije pobrinuo za to književno blago koje su najvažnije hrvatske institucije zadužene za čuvanje hrvatske pisane baštine jednostavno propustile obraditi i prepustile ga krajnje neizvjesnom sudbinskom propadanju u stilu notornog Poncija Pilata. Kao da Vesni Parun imamo na bacanje. Kao da njena pojava nije jedinstvena pojava i to ne samo hrvatske kulture. Grad Zagreb s kojim je Vesna Parun imala krajnje neobičan i zategnut odnos i to iz puno razloga, dao je pjesnikinji nekakvo šetalište na Borongaju. I tu je, što se Zagreba tiče, priča stala. Već godinama Branko Pejnović koji je bio Vesnin suradnik pokušava progurati ideju da se na pročelju zgrade u Preradovićevoj ulici 38 u Zagrebu postavi spomen-ploča na kojoj bi pisalo da je baš u toj zgradi 1953. Vesna Parun napisala svoju možda i najpoznatiju pjesmu “Ti koja imaš nevinije ruke”. Za tu je spomen-ploču Vesnin reljef izradio i poznati slikar Munir Vejzović pa bi to svakako bio zanimljivi i vrijedni podsjetnik na jedan veliki trenutak hrvatske, ali i svjetske ljubavne poezije. I još jedan spomenik pjesničkom Zagrebu. Ali od spomen-ploče do današnjeg dana nema niti traga, premda se tu ne radi o nikakvom velikom trošku, nego prije svega o dobroj volji. Ali dobre volje prema po mnogima najvećoj hrvatskoj pjesnikinji koja je u Zagrebu provela punih šezdeset godina i dalje nema. Ali ako već nema dobre volje, zašto onda nema zdravog razuma?