Jelačićev trg kao podružnica Hrelića i Jakuševca
Moram priznati da se iznenadim svakiput kad s periferije dođem u centar Zagreba. Posebice na Trg bana Josipa Jelačića. Stalno su na njemu odvijaju razna događanja, vjerojatno dobro koncipirana i izvođena, što se može vidjeti i na TV ekranima, a njih domaći ljudi i strani turisti sigurno dobro prihvaćaju. A onda se, što će u sljedećim danima pred nadolazeće blagdane biti sve učestalije, pojavi mnoštvo štandova s raznim domaćim prehrambenim i ostalim proizvodima, pa ispada da je Trg bana Jelačića podružnica dvadesetak metara udaljene tržnice Dolac. Sigurno Turistička zajednica Zagreba ulaže velike napore da privuče domaće i strane turiste, u čemu je i uspjela, pa je grad Zagreb na Danima hrvatskoga turizma u Hvaru dobio nagradu kao najbolja hrvatska destinacija, što zaslužuje čestitke. Naravno, Zagreb nije samo Trg bana Josipa Jelačića i okolne ulice, jer je to grad koji ima veliku urbanu i kulturnu tradiciju, pa ima što i pokazati domaćim i stranim turistima. Zato me prije nekoliko dana, kad sam prolazila s Trga prema Dolcu, začudilo mnoštvo “trgovaca” koji prodaju raznu tekstilnu i ostalu robu na kartonima posloženu na tlu, izvikujući vrlo povoljne cijene, primjerice: “Gaće samo pet kuna!”. U tom prolazu uredno su smješteni prodavači cvijeća, što je posve u redu, ali oko njih, pa i mnogo šire od toga, sve sami ulični prodavači svega i svačega, pa se nekako nameće pomisao kako su to podružnice Hrelića i Jakuševca. I nitko od nadležnih gradskih službi ne reagira, iako vjerojatno nemaju dozvole za takvu trgovinu. Istodobno, hodajući Ilicom, opažam da je mnogo lokala zatvoreno, jer su, uz mnoštvo trgovačkih centara u Zagrebu i oko njega, očito dobili i tu “uličnu konkurenciju”. Nažalost, očito nije takvo stanje samo u Zagrebu i Hrvatskoj, nego i u mnogim državama Europe i svijeta. Na ovaj osvrt me ponukala i nedavno pročitana knjiga poljskoga pisca Andrzeja Stasiuka “Taksim”, u kojoj opisuje što se događa s “modernom trgovinom” i kako se ljudi snalaze na sve moguće načine. Uglavnom, nakon poplave nekvalitetne jeftine robe iz Kine i drugih zemalja, domaće proizvodnje su postale neisplative i propale, pa se trguje tim “smećem”, prevozeći ga, pridavajući ili trampeći, da bi sve ubrzo završilo zaista u pravom smeću i svima stvorilo goleme probleme za njegovo zbrinjavanje.