KAD JEDAN SJAJNI ROMAN ZAVRŠI KAO KAZALIŠNI PROSJEK
Blue Moon nova je predstava kazališta Kerempuh u režiji Borisa Liješevića prema tekstu Damira Karakaša
Cjelina opore priče o “ratu koji ovdje nikada ne završava” postala je predstava bez strasti, mirisa i okusa
Postoje neke kazališne suradnje za koje se čini da su sudbinske. Boris Liješević pročitao je “Blue Moon” dok je roman bio još pripovijetka. I odmah je htio od tog materijala o prijeratnom Zagrebu, glazbi i frizurama te o Lici od Drugog svjetskog rata do danas, raditi predstavu. A kada su Damiru Karakašu, autoru romana, ponudili da on postane predstava, njegov je uvjet bila Liješevićeva režija. Konačno su se našli u Kerempuhu, ali predstava koju smo premijerno gledali u nedjelju nema ništa od te sudbinske prednosti.
Krivi registar harmonike
Čini se kao da je cijela “odsvirana” u krivom registru harmonike, od samog početka kada Rakan Rushaidat, u glavoj ulozi Čarlija, izlazi na scenu dok još gore svjetla u gledalištu i počinje pričati sjećanja na kraj osamdesetih, Kulušić, rockabilly... Zar je moguće da nitko redatelju nije rekao da baš tako počinje i predstava koju je u istom kazalištu režirao Bobo Jelčić? Ili scena drugog pokopa djeda, pokopa već poluraspadnutog leša iskopanog iz groba kako bi stric u Australiji dobio slike sprovoda koji je platio. Je li baš to dio priče koji se igra kao neka groteska iz nijemog filma? Cjelina opore priče o “ratu koji ovdje nikada ne završava”, o mladenačkom buntu, o djetinjstvu omeđenom okrutnim ocem i djedom koji nježno voli svog unuka i u njemu vidi nasljednika ustaških dosega svoje obitelji, o Srbima koji u predratnom Zagrebu ostaju bez posla, kojima se lupa na vrata stanova, koji odlaze, mijenjaju imena... postala je predstava “pod ručnom”, bez strasti, bez mirisa i okusa. Kao da ta priča više nikome nije bitna. Možda ni kazalištu koje je postavlja, jer kako drukčije objasniti “dva stola” koja čine i zalogajnicu i jamu u koju se bacaju leševi (scenograf Igor Pauška), ili kostime (Vedrana Rapaić) koji ničim ne odaju ni vrijeme radnje ni karakter likova, čak i glazbu Jurice Pađena svedenu na dva pjesmuljka.
Čarli od papira
Čak i Rakan Rushaidat, glumac stvoren za uloge u kojima mora biti i dječak i odrastao čovjek, nikako da uđe u kožu svog lika Čarlija. Njegov je Čarli od papira, a iz te plejade likova u samo jednoj dimenziji, u kojoj je Otac (Jerko Marčić) dramaturški (Dina Vukelić, Boris Liješević i sam Karakaš) sveden na urlajuću karikaturu, a prijatelj Džimi (Filip Detelić) i na manje od toga, izdvaja se samo Vilim Matula u ulozi Djeda. On uspijeva biti i okrutan i očajan i topao, zapravo samo njegove emocije uspijevaju prijeći kazališnu rampu. I baš je zato točno pogođena i njegova smirena uloga dijaboličnog ustaškog sotone, koji se u priču vraća vabeći neke nove mladiće u neki novi rat. Ukratko, ovim “Blue Moonom” Karakaš dijeli sudbinu Baretićeva “Osmog povjerenika”, sudbinu sjajnih romana koji su postali ispodprosječne predstave. No, možda se i njemu posreći pa sve završi filmskim hepiendom.