Pilimo najbolju granu naše sigurnosti, a to je zdravstvo

Slušajući raspravu u Saboru de facto o zdravstvu, a de iure o ministru Kujundžiću, zgražam se razinom nastupa ne samo zastupnika laika, već još i više nekih zastupnika liječnika po zvanju, a ne djelatnih. Iako je naše zdravstvo još na razini skupog europskog zahvaljujući znanju i entuzijazmu naših liječnika, medicinskih sestara, ali i ostalih zdravstvenih djelatnika. Naravno, da se održi takav vrh služi i suvremena i najskuplja oprema za dijagnostiku, operativu i ostale potrebe. Osim toga, oprema se raspoređuje i izvan velikih centara s ciljem ujednačene zdravstvene skrbi, koliko god je to moguće. Međutim ono izgubljeno vrijeme dok smo slušali što o tome govore i kako to ocjenjuju pojedini saborski zastupnici, naše zdravstvo je mrak u mraku, rekao bi pjesnik Preradović. Oni su iznosili podatke i vlastite konstrukcije koje ne bi “ni pas s maslom” pojeo. Primjerice, da je ljudski vijek u nekim europskim zemljama par godina duži nego u nas (pa je prema tomu za to kriv ministar Kujundžić), a da pri tomu namjerno nisu ukalkulirani opći standard u tim zemljama. Naravno, posljedice Domovinskog rata na zdravlje naroda nisu ni spomenuli. Kako onda tumačiti da žene i u nas žive duže od muškaraca, a majke su, radnice na poslu i kod kuće, muževi ih maltretiraju, djeca koriste. U čemu je tu uloga ministra zdravstva, bilo kojeg. Rekoše saborski zastupnici i to da zdravstvo danas raspolaže s više novaca nego ranije, a da se rezultati ne vide. Oni ih ne vide. Za naše sabornike prvo mjesto na svijetu po transplantacijama jetre, te vrlo visoku mjestu po transplantacijama bubrega, srca, pankreasa itd., smanjenje ili nestanak pobola od raznih bolesti zbog cijepljenja, protiv kojeg neki od njih jesu, nisu napredak naše medicine. Za njih su liste čekanja najveći problem, iako hitni bolesnici ne čekaju uopće. Liste čekanja su velike (nisu manje ni u drugim zemljama Europe), jer je briga ljudi za zdravljem u porastu, što je dobro, ali ne mogu svi biti pregledani (osim površno, što ne žele ni oni) u vremenu koje je bilo primjerenije, kad bi liječničkih ordinacija bilo koliko i kafića. Mnogi traže sve skuplje pretrage koje pripadaju svima, ali im nisu potrebne. Nesklad između želja i mogućnosti sve su veće, ali iako to znadu, ljudi se žale. Što tu može ministar? Ministar zdravstva je najvruća stolica u Vladi i zato znam, da je svi kojima je ponuđena i u ranijim vladama nisu prihvatili. A što se liječnika i medicinskih sestara tiče, tu se opasno griješi. Oni nikad nisu tražili specijalni tretman, iako bi ga zaslužili. Ali, ako se ljudima koji su se školovali duže od svih ostalih školovanih ljudi, ako se ljudima kojima su povjereni naši životi, a oni su najviše što imamo, i koji ne gledaju koliko im se produžilo radno vrijeme za koje nisu plaćeni, koji za vrijeme operacija koje traju satima ne mogu ići na WC, a kamoli na kavu ili pauzu, ako po njima pljujemo, kako su to neki započeli, otići će svi. Do sada ih je otišlo previše, pa ne bi trebalo otjerati i ostale. Ili bi, pa neka kaos bude potpun. Što se tiče zdravstva tu sam nakon 40 godina rada u tom sustavu kompetentan kazati, da treba prekinuti s nabacivanjem svega što nepametnima slina na jezik donese, jer se time pili grana naše sadašnjosti i budućnosti. Teško joj je naći zamjenu za ljude, koji rade takav posao za plaću koja je manja od saborske i šute.