NOVOKOMPONIRANI KLONOVI PAVLIČIĆU NE MOGU NIŠTA

Presretni smo i ponosni što smo objavili stoto djelo najplodnijeg i najčitanijeg hrvatskog pisca. Tako je Mozaik knjiga na svom Facebook profilu prije nekoliko dana u javnost odaslao vijest o stotom objavljenom naslovu akademika i omiljenog pisca Pavla Pavličića. Riječ je o fantastičnom kriminalističkom romanu “Bakrene sove” u kojem se Pavičić ponovno bavi zagrebačkom poviješću, predviđanjem budućnosti, tajnim društvima... U čemu je tajna Pavličićeva kvantitativno doista iznimnog i impresivnog opusa? Između ostaloga, i u njegovoj razigranoj žanrovskoj raznorodnosti, ali i u činjenici da je Pavličić i književni povjesničar te u svom opusu ima čitav niz znanstvenih djela. Među njima je i ove godine objavljena knjiga “Nav i raj” o epici Vladimira Nazora koju je objavila Matica hrvatska, a za koju je Pavličić prije nekoliko dana u Vinkovcima dobio godišnju nagradu za znanstvenu knjigu na Danima Josipa i Ivana Kozarca. Tako akademik i sveučilišni profesor i u mirovini ne zna za predah pa godišnje objavi i više od jednog naslova što je raritet i u svjetskim razmjerima. A da je Pavličić doista najčitaniji hrvatski pisac, dokazuje statistika Nacionalne i sveučilišne knjižnice po kojoj je posljednjih godina baš Pavličić najčitaniji živući hrvatski pisac, iako se mora priznati da su od njega čitanije hrvatske književnice Sanja Pilić i Sanja Polak. U čemu je literarni fenomen Pavla Pavličića i njegove višedesetljetne popularnosti koja ne jenjava ni u 21. stoljeću u kojem se sve tradicionalističko okreće naglavačke i u kojem je tehnologizirani svijet dosegao maksimalno moguće otuđenje? A Pavličić nije nikakav eksperimentator ni rušitelj dogmi, niti se ulaguje novoj publici i novim generacijama, niti mijenja svoje odavno utabane stavove, nego je vjeran vječnim književnim postulatima starog dobrog pripovijedanja i književnosti kojoj ne treba skandal da bi bila zamijećena. I možda je baš ta fanatična okrenutost priči i napisanome tajna njegove omiljenosti i čitanosti koju nisu ugrozili nikakvi novokomponirani književni klanovi ni pomodarski kolektivni udari koji si utvaraju da su revolucionarni i napredni. I dok književne karavane prolaze uz manje ili više pristojne ili manje pristojne buke, Pavličić i dalje uporno piše svoje knjige, samozatajno odlazi na njihove promocije, tu i tamo dobiva i nagrade (iako je u Hrvatskoj dobio gotovo sve što se može dobiti) i piše publicističke tekstove u kojima vrlo često odaje šeretski karakter koji nije uškopio ni zasluženi akademski status ni dugogodišnja profesorska praksa. I dok u Hrvatskoj ima puno pisaca oko kojih nakladnici moraju optrčavati poput mačke oko vruće kaše da bi od njih iscijedili novu knjigu, s Pavlom Pavličićem nije taj slučaj. On definitivno nema stvaralačkih blokada ili ih jako dobro prikriva pa je i po tome književni fenomen par excellence.