Vratio sam čovjeku njegovih 100.000 kuna, a sad se svi čude!
Gospodine Kojter, jeste li očekivali takve reakcije na nešto što bi trebao biti normalan čin? Pronašli ste na parkiralištu novčanik sa 100.000 kuna koji nije vaš i vratili ste ga vlasniku...?
Pa da, iznenađen sam jer me zovu ljudi iz svih krajeva Hrvatske i inozemstva, čestitaju i hvale. Prilaze mi, daju mi ruku i kažu: “Svaka čast.” To je nešto što bi trebalo biti normalno. Neki bi valjda taj novac zadržali, neki kažu da bi prespavali noć i onda odlučili. Ja sam ga vratio i sad sam miran. U Međimurju je, vjerujte, puno dobrih ljudi i većina bi vratila novac. To je kultura. Neki zlonamjerni pišu da je sve to reklama, ali ja sam sretan što sam pomogao čovjeku koji je taj novac skupio za kupnju automobila.
Nego, dajte vi nama sad za Martinje ispričajte kakvo je mlado vino od grožđa s međimurskih vinograda?
Ovo je jako dobra godina po kvaliteti! Međimurski vinari nemaju problema s plasmanom, većinom su to male vinarije, neki je prosjek do 100.000 litara po vinaru. Jedini je problem to što smo najjeftiniji u Hrvatskoj. Usporedimo li se s Baranjom, a posebno s Dalmacijom, svugdje su vina skuplja nego kod nas. Nastao je, naime, odjednom veliki boom i jedni smo drugima konkurencija. No, tko se želi probiti, ode u Zagreb, ondje se sve proda jer su im naša vina poznata. Izvoza bi moglo biti samo ako se nekoliko vinara udruži, da mogu zadovoljiti veće narudžbe. Kod vam nas je tako da imamo puno raznih sorti. Ja imam 11 sorti jer, ako dođe kupac, a nemam ono što želi, otići će k susjedu. I tako sadimo više sorti, dok u Baranji i Iloku imate 80 posto graševine.
A uspijevate li što prodati na Jadranu u vrijeme turističke sezone, zelena i plava Hrvatska?
Na Jadranu se prodaje svašta. Iz Italije i drugih zemalja uvozi se vino po tri kune i plasira se po restoranima za šest ili deset kuna. Mi proizvođači vina to ne možemo. Pravi vam je biznis danas trgovina, a ne proizvodnja. No, nama Jadran treba, tamo bismo trebali prodavati butelje, pa da nešto zaradimo.