NEMA NIŠTA GORE U ŽIVOTU NEGO BITI OBIČAN
Grand Slam naslov ili broj 1? Ostvarim lii jedno od toga dvoga, bit će velika stvar
Kažu doajeni sportskog novinarstva da nije dobro puno hvaliti mlade sportaše jer se mogu i umisliti. No, kad je u pitanju Borna Ćorić, naš 22-godišnji teniski profesionalac, onda takvim strahovima nema mjesta. Dečko sa Savice čvrsto je na nogama i pohvale ga – a ni pokude – ne mogu pokvariti. Pa tako možemo citirati Branimira Horvata, bivšeg tenisača, trenera i direktora teniskih turnira koji za Bornu kaže: – Nadnaravna je njegova volja, uvijek daje maksimum, a nekad i više od toga. Osobito kad igra za reprezentaciju u Davisovu kupu. Borna ima jednu fascinantnu osobinu – što je pod većim pritiskom, on igra bolje. Očito ga to dodatno motivira i izvlači iz njega dodatnu snagu i energiju. Udarci su bitni, ali na najvišoj razini tenisa još bitnija je psiha. Glava, tj. mentalna snaga, očito su glavni Bornini aduti, on se nikad ne predaje. Iza Ćorića je najuspješnija sezona u njegovoj petogodišnjoj karijeri teniskog profesionalca. Osvojio je ATP 500 turnir u Halleu, pobijedivši u finalu velikog Rogera Federera, stigao do finala još jačeg ATP Masters 1000 turnira u Šangaju, gdje je ponovno bio bolji od Federera, ali je morao priznati premoć Novaka Đokovića. Zasad! Borna ima čak 14 pobjeda nad igračima iz Top 10, osim Federera pobjeđivao je i Nadala (dva puta), Murraya (dva puta), Wawrinku, protiv A. Zvereva ima 3-1... Ove godine učinak mu je 39-20, najbolji dosad, pa je i logično da je stigao i do najboljeg plasmana karijere – 12. mjesta. U poretku igrača do 25 godina, koji prilično realno oslikava tenisku budućnost, Borna je već treći, ispred njega su samo A. Zverev i Hačanov. Sve su to bili povodi za jedan opširniji, tzv. životni intervju s Bornom Ćorićem, u kojem smo se pozabavili i manje poznatim detaljima. No, prvo pitanje bilo je:
Kako zdravlje, jesu li ozljede sanirane?
Sada je sve pod kontrolom, a s obzirom na to da je kraj sezone, mogu svoje stanje ocijeniti odličnim. Sitni problemi kao oni u Beču (predao je četvrtfinalni dvoboj Andersonu zbog žulja na stopalu – op. a.) posve su normalni i uobičajeni. Na koljeno sam već odavno posve zaboravio, bedro je bila prolazna stvar... Iskreno, najviše se plašim problema s vratom jer mi se bolovi znaju iznenadno pojaviti. Smetaju mi, a protiv toga nema spasonosnih rješenja. Sve u svemu, neka i sljedeće sezone bude ovako i bit ću zadovoljan svojim zdravstvenim stanjem.
Što vam znači biti druga rezerva u Londonu, očekujete li da ćete možda i zaigrati?
To da sam druga rezerva na završnom Mastersu znači mi puno jer predstavlja jasan dokaz da sam blizu najboljima. Čitav turnir je baš glamurozan, a posebno ozračje koje ga prati. Sve zajedno, veselim se što sam u Londonu, iako ne vjerujem da ću zaigrati. Da Karen Hačanov nije onako briljantno odigrao turnir u Parizu, šanse da zaigram bile bi veće, ali ja mu iskreno čestitam. Sjajan je dečko i sjajan igrač.
Vjerojatno se već polako pripremate za finale Davisova kupa s Francuskom u Lilleu. Na koji način?
Naravno. Sa mnom je u Londonu i moj kondicijski trener Dalibor Širola. Planiramo tu u Londonu odraditi mini fizičke pripreme, a uz to ću svakodnevno biti u prilici trenirati s najboljima. Dobra tjelesna pripremljenost bit će ključ moje igre u Lilleu.
Što očekujete, koje bi igrače francuski izbornik Yannick Noah mogao postaviti za mečeve u singlu?
Teško mi je nagađati, ali s obzirom na Noahove pretpozive logično bi bilo očekivati da prvi reket bude Gasquet, a drugi Pouille. Ali ako Tsonga bude fit, možda će malo riskirati i s njim.
Je li vam laknulo zbog toga što u francuskoj vrsti vjerojatno neće biti Simona i Monfilsa protiv kojih vi imate 0-4, a vi i Čilić zajedno 1-13?
Činjenica je da Čila i ja imamo negativan skor s tom dvojicom igrača, ali ovo je finale Davisova kupa i te statistike ne znače puno. Tko god bude nastupio za Francusku, dat će sve od sebe. Osim toga, nemojmo zaboraviti da su još ne tako davno Gasquet, Pouille i Tsonga bili u Top 10 svjetskog tenisa. I da su to iskusni španeri koji će uz pomoć domaće publike predstavljati itekakvu opasnost.
Volite veliku scenu, a finale Davisova kupa to svakako jest. Što očekujete, možemo li Francuzima u tenisu uzvratiti za poraz u nogometu?
Unatoč tome što znamo da su Francuzi iznimno kvalitetni i što imaju širinu, nadam se i očekujem našu pobjedu. Da, želimo se osvetiti Francuzima za poraz naših nogometaša, naravno u sportskom smislu. Inače, točno je da volim velike mečeve, a ovo je zasigurno najvažniji meč moje karijere. Nadam se da ću održati tradiciju da budem najbolji kad je to najvažnije. Međutim, mi imamo tako jaku momčad da možemo i na drugi način doći do pobjede. Marin Čilić i par su naši ogromni aduti.
Kažu da u našoj momčadi uvijek vlada dobro ozračje, tko je zadužen za dizanje raspoloženja?
Mate Delić, kao najbolji šesti igrač na svijetu, nositelj je dobrih vibracija. Inače u reprezentaciji sada imamo sve dobro posloženo, tako da je to još jedan razlog za optimizam.
+Kako ste zadovoljni sezonom, kojim ste dijelom najzadovoljniji, a kojim najnezadovoljniji?
Prezadovoljan sam sezonom u cjelini, dobro sam se osjećao na terenu. Igrao sam malo manje turnira da bih bio svježiji, spremniji za mečeve. Nisam se toliko koncentrirao na renking – iako je on došao sam po sebi – nego sam više ispravljao neke tehničke stvari. Svakako da su mi Indian Wells i Miami podigli samopouzdanje, pokazali mi da sam na pravom putu. Australija mi je potpuna enigma jer ondje uvijek igram uistinu loše (četiri poraza u prvim kolima – op. a.). Potrudit ću se da u siječnju u Melbourneu prekinem tu tradiciju. Najbolji tenis odigrao sam u Indian Wellsu i Halleu, a najgori bez konkurencije u Melbourneu.
Velika je borba oko predvodnika novog vala. Ispred vas su Zverev i Hačanov, ali vi imate pozitivan rezultat s obojicom. Je li važniji plasman ili međusobni skor?
Pa, važniji je plasman nego međusobni skor, koji se lako može i promijeniti. Na kraju dana ono što vrijedi je plasman. On je u tenisu prilično precizno određen. Točno je da mladi ulaze na velika vrata u gornji dom svjetskog tenisa. Zverev je već tu (bio je treći – op. a.), a Karen i ja smo blizu. A još nekoliko mladih tenisača bit će sljedeće sezone u realnom lovu na Top 10.
S pravom reflektirate i na prvo mjesto na listi i na naslov na Grand Slam turnirima. Što biste željeli da vam se prvo dogodi?
Bio bih sretan da se bilo što od toga dvoga dogodi u što skorije vrijeme jer su to nevjerojatna postignuća. Konkurencija je u tenisu nepojmljivo jaka i postići samo jedan od ta dva cilja bila bi velika stvar.
Kako biste u nekoliko rečenica opisali svoje trenere Riccarda Piattija i Kristijana Schneidera?
Riccardo je stari vuk, prepun iskustva. I teniskog i životnog. Kiki je pak mlad i ambiciozan, znamo se otprije, tako da su njih dvojica dobra kombinacija. Sama činjenica da smo svi “živi” nakon godinu dana i da nastavljamo u istom sastavu i u sljedećoj sezoni govori sama za sebe. Očito smo svi međusobno zadovoljni.
Tko je još u vašem stožeru?
Tu su još Ljubo (Ivan Ljubičić) i Fadi (Shalabi, Ivanov šogor – op. a.) kao menadžerski tim. Kondicijski trener mi je Dalibor Širola, a fizioterapeut Claudio Zimaglia. U širem smislu dio tima je i španer Gogo Hohsteter, koji je vrlo važan jer sam ja poznat kao igrač koji puno pažnje poklanja reketima, žicama, gripovima i svemu u vezi s tim. Tako da Gogi sigurno nije lagano. Nadalje, kad sam u Zagrebu, puno mi pomaže i Zoran Pršo (radio je i s Ivicom Kostelićem – op. a.), kako u procesu samog tjelesnog oporavka tako i oko brige za suplementaciju, na čemu sam mu jako zahvalan.
Treneri vas hvale da ste radoholičar. Možete li i vi kao jedan američki poduzetnik zaključiti: što više radim, to me sve više prati sreća?
Vjerujem da je poruka te rečenice da treba raditi pa će vas i sreća pratiti. S time se potpuno slažem. Za mene kažu da sam “hard worker” i ja se time ponosim. Koliko tu ima sreće, nisam siguran, ali znam da je to pravi put do uspjeha.
Je li bilo (teških) trenutaka kada ste razmišljali o odustajanju od tenisa?
Bez obzira na neke teške trenutke – poput onoga kad sam s 13 godina morao na operaciju zgloba desne ruke – nikad nisam ni pomišljao odustati. Tenis je moj život i, iskreno, teško da bih u bilo kojem drugom području i približ-
no mogao biti tako uspješan.
A kad ste čvrsto odlučili da ćete biti profesionalni tenisač?
Definitivno kad sam osvojio državno prvenstvo za igrače do 10 godina u Rijeci. To mi je bio prvi znak da bi od mene moglo nešto biti.
Kad ste imali osam godina, igrali ste svoj prvi međunarodni turnir u Rimu. A cijela vaša obitelj spavala je u kamp-kućici. Kako je to izgledalo?
Da, otputovali smo u Rim na Lemon Bowl tatinim autom, a spavali smo u kamp-kućici jer je to bio službeni smještaj. Danas mi je to, naravno, teško zamisliti, ali rado se sjetim toga. To je dio puta koji svatko treba proći.
Puno mališana trenira tenis, žele biti novi Ivaniševići, Čilići i Ćorići. Što biste im vi savjetovali, što je najvažnije na samim počecima?
Najvažnije su dvije stvari koje se stalno ponavljaju: da želite raditi i da volite to što radite. Ja sam uvijek radio naporno, ali sam i uživao u tome. Naravno da ima dana kada mi se ne da trenirati, ali u principu nije dobro da se bavite tim poslom ako ga ne volite. Jer život jednog teniskog profesionalca zna biti jako naporan i jako stresan. Stalno ste na putovanjima, stalno ste u avionu, mijenjate vremenske zone i ako niste spremni na to i ako ne uživate u tome, onda je bolje da nađete neku drugu životnu preokupaciju.
Kako biste opisali svoj odnos s dvije godine starijom sestrom Brunom? U čemu je bolja ona, a u čemu vi?
Imamo sjajan odnos, možda i zato što smo prilično različiti. Ona je više na tatu – više voli pričati, a manje raditi, ha, ha... – a ja sam na mamu – više volim raditi, a manje pričati. Upravo zbog takvih karakteristika nije mi pomagala kod pisanja zadaća, ali mi zato danas puno pomaže kod donošenja niza odluka jer imam povjerenja u nju i njezine procjene.
Jeste li boks trenirali samo da biste bili bolji u tenisu ili ste uistinu razmišljali baviti se njime?
Trenirao sam malo boks isključivo radi tenisa, ali volim pogledati vrhunski boksački meč.
Što ste željeli poručiti tetovažom na unutarnjoj strani desnog bicepsa “There is nothing worse in life than being ordinary” (Nema ništa gore u životu nego biti običan, rečenica iz filmskog hita “Vrtlog života”)?
Mislim da sam tu tetovažu dao napraviti prije četiri godine. Razlog? Pa, činjenica da mislim da je u toj razvojnoj etapi moje karijere trebalo istaknuti nešto što je svojstveno mom načinu razmišljanja o vrhunskom sportu. Mislim da ta poruka dobro oslikava moj karakter, a on je sigurno vrlo važan faktor moje uspješnosti.
Koji su vas grad ili zemlja, koje ste obišli, posebno oduševili i čime?
Volim biti u Dubaiju, kako zbog treninga tako i zbog specifičnosti toga grada. Inače volim mediteranske gradove i njihovu kulturu, klimu i posebno – hranu.
A koje mamino jelo volite? Čime vas dočekuje kad se nakon duljeg izbivanja vratite kući?
Mama je specijalistica za pripremu raznih jela od lososa. Iako slična jela jedem po svijetu, mamina su najbolja, a meni je losos najbolja i najzdravija riba.
Što vas najviše ljuti u Zagrebu, a što vas posebno veseli u njemu?
U Zagrebu, na žalost, provodim vrlo malo vremena, pa se ni ne stignem nešto posebno naljutiti. Veseli me vidjeti obitelj i prijatelje, ali i drago mi je zbog toga što Zagreb već naveliko u mnogo čemu podsjeća na razvijene europske gradove.
Čime se bavite u slobodno vrijeme?
Slobodnog vremena imam vrlo malo, pa ne mogu izdvojiti ništa specijalno. U svakom slučaju ne gledam tenis, a nastojim i što manje biti na mobitelu.