HRVATSKA ĆE DO 2025. NABAVITI NOVE RAKETNE SUSTAVE
Zadrži li Srbija kao temeljni cilj dominaciju u regiji, znači i nad RH, logično je da će se Hrvatska nastaviti pripremati da joj to ne dopusti
Cijevi i motori Hrvatske vojske nisu se još ni ohladili nakon vojne vježbe Velebit 18 – združena snaga, a vojni i politički vrh Srbije objavio je da će od 10. do 15. studenog i vojska Srbije organizirati najveće poslijeratne manevre. Izvorno, Srbija je ove godine planirala održati veliku vojnu paradu u Beogradu, no nakon trodnevne ambiciozne vojne vježbe HV-a na kopnu, moru i zraku apetiti u Beogradu su porasli. Vučić je svom ministru Vulinu naložio vježbu te da uveća brojke, pa je njihova vježba nazvana Vek pobednika (Stoljeće pobjednika) nabildana na veći broj vojnika i tehnike u odnosu na Velebit. Beograd je jednostavno morao odgovoriti na iskazivanje hrvatske vojne moći. I odmah na početku pokazali su da opet leti šest MiG-ova 29, pa je srbijanski predsjednik Vučić objelodanio da je Srbija najmoćnija vojna sila u regiji. Točnije, upotrijebio je riječ “dominacija”. Politički, jasno je o čemu je riječ, jer je Srbija, osim što je htjela kontrirati Hrvatskoj, vježbu poduzela i zbog napete situacije na Kosovu. Istodobno u hrvatskom vojnom vrhu nisu impresionirani. Vježba vojske Srbije u odnosu na Velebit predstavlja ipak manje sofisticiranu i složenu vježbu i radi se zapravo o skupnoj vježbi gađanja. Velebit je, naprotiv, pokazao kako djeluje HV kao vojska koja ima sposobnost umreženog djelovanja, primjerice borbenih helikoptera, pametnih haubica i cyber ratovanja. Što se tiče srbijanske dominacije u zraku, tu pak nema nikakvih tajni. U Zagrebu znaju da ti MiG-ovi imaju stare radare i protuavionske rakete dometa tek 25 kilometara, što znači da, ne prođu li još jednu modernizaciju, za dvije godine kada se iznad Hrvatske pojavi prvi par F-16 Baraka od te dominacije MiG-ova neće ostati puno. K ada je prije dvije godine počela ubrzana obnova vojne moći Hrvatske, više je puta poručeno da ona ne ulazi ni u kakvu utrku u naoružavanju sa Srbijom. Hrvatska, naime, ima plan da relativno brzo u većini sustava do 2025. stekne veliku moć odvraćanja, dakle nema agresivnih ambicija prema susjedima. Pri tome, nitko u Zagrebu nije govorio o vojnoj dominaciji, no to ne znači da smo slijepi i gluhi. Ako, dakle, Vučić i dalje govori o dominaciji u regiji, u Hrvatskoj će to prepoznati i kao prijetnju, što će se onda naravno odraziti i na odabir novih vojnih sustava. U stvarnosti se, tako ipak zbiva vojno natjecanje između Srbije i Hrvatske, što onda odgovara i definiciji utrke u naoružavanju. Hrvatskoj na ruku ide članstvo u NATO-u, koji članice tjera da povećavaju vojna ulaganja. U 2019. vojni proračun RH će tako prvi put nakon 2009. prijeći pet milijardi kuna, a 2024. iznos od milijardu eura. Bude li tako, Hrvatska bi do 2025. riješila i zahtjevan plan nabave i umrežavanja novih raketnih sustava u zraku, na kopnu i moru. Konkretnije, komplementarne dalekometne raketne sustave posjedovat će F-16, novi višecijevni raketni lanseri na kopnu i raketni sustavi na novim ratnim brodovima HRM-a. Riječ je o stjecanju sposobnosti koje se mogu najkraće opisati rečenicom “nemoj me dirati jer mogu duboko ugristi”. “Duboko” ovdje naravno znači na udaljenost od nekoliko stotina kilometara. V idi se da i Srbija ima velikih planova i želja da razvija svoje vojne sustave, no problem Beograda je da za to trenutačno nema dovoljno novca. Prema riječima ministra Vulina, samo osposobljavanje eskadrile od 14 MiG-ova 29 Beograd će stajati astronomskih 600 milijuna eura. U odnosu na HV, koji broji 16 tisuća vojnika, vojska Srbije ima 28.500 vojnika (bez žandarmerije), a pri tome je vojni proračun Srbije manji od hrvatskog i iznosi oko 700 milijuna US dolara (4,4 mlrd. kuna). S kojim se elementarnim problemima ta vojska susreće, dovoljno govori i Vučićevo obećanje vojnicima s otvaranja vježbe Vek pobednika da će uskoro imati više od dva para čizama i nove uniforme jer vranjski tekstilni kombinat YUMCO radi u tri smjene! No, premda ovo zvuči anegdotalno, Zagreb je zadnji koji bi podcijenio potencijalnu vojnu snagu Srbije. Osim toga, donedavno je i HV brojio parove čizama i čekao nove uniforme. Vojna industrija u Srbiji je i nadalje znatno jača nego naša i, krene li gospodarski napredak Srbije, i vojska će početi naručivati više modernijeg oružja. Znalci kažu da je jedna od najvećih vrijednosti vojske Srbije novi načelnik generalštaba general potpukovnik Milan Mojsilović, kojeg drže pripadnikom građanske Srbije i koji je bio vojni predstavnik Srbije pri NATO-u. Od njega očekuju da “redizajnira” i zastarjeli generalštab. Bez obzira na to, ako Srbija zadrži kao politički i vojni cilj dominaciju u regiji, a što znači i nad Hrvatskom, logično je da će se Hrvatska nastaviti pripremati da joj to ne dopusti.