Jozefina Lada: Tražim muža i oca i nikada se neću vratiti u Vukovar

Kao ti, ljubavi, nije, doista nije nitko – ovako je umirovljenica Jozefina Lada započela pjesmu koju je posvetila svome suprugu Herbertu. Njega nema već 27 godina, jer je u paklu Vukovara 1991. godine zauvijek nestao. A da Jozefinina bol bude još veća, te iste noći nestao je i njezin otac Mihajlo Višnjak. Grobovi supruga i oca ne postoje i ona ne zna gdje može za njih upaliti svijeće. Kada su nestali, radniku Herbertu Ladi bilo je 46, a Mihajlu Višnjaku, umirovljenom policajcu, 71 godina.

Strah kao nijedan drugi

Jozefina Lada ih nikad nije prestala tražiti. Život joj se, prisjeća se, okrenuo te noći kada je u paklu rata ostala sama s troje djece – Josipom, Tihomirom i Biserkom.

– Nikad neću zaboraviti tenkove koji su došli na obale Dunava u ljeto te godine – započinje Jozefina svoju priču o užasima kroz koje je prošla te kobne 1991.

Strah kao nijedan drugi zavladao je njome kad je shvatila da je rat zaista započeo, no, vjerovala je, dokle god je obitelj bila na okupu, mogu preživjeti sve – i nedostatak hrane, i život bez struje, pa čak i strah od izlaska na ulicu koji je ponekad značio sigurnu smrt. Najgori strahovi ipak su se obistinili nekoliko mjeseci kasnije jer je supruga i oca posljednji put vidjela u sportskoj dvorani osnovne škole u Borovu Selu, kamo su svi stanovnici odvedeni dan nakon pada Vukovara.

– Kada smo došli, Herberta su odveli na ispitivanje i od tada mu se gubi svaki trag. A otac se udaljio jer mu je bilo hladno u dvorani i više ga nikad nisam vidjela – prisjeća se Jozefina čiji je sin Tihomir samo tjedan ranije umalo umro kada je ranjen kao pripadnik Hrvatske vojske.

Jozefina je s najmlađom kćeri, tada 13-godišnjom Josipom, iz Vukovara odvedena u Futog kraj Novog Sada, odakle je uz pomoć Crvenog križa otišla u Brčko gdje je prešla Savu i došla u Zagreb.