Tko u Hrvatskoj voli Tita?

Živimo u svijetu koji je staru borbu između razuma i osjećaja okrenuo naglavačke. Danas se prosvijetljenim ne smatra onaj koji razmišlja, već onaj koji je usvojio određene vrijednosti i osjećaje. Tako imamo prilike vidjeti kako nam se putem medija kao obrazovni ideal nudi “nova sentimentalnost”, koja je produkt kulturne revolucije šezdesetih, čiji su ideali poharali naše kulturne i obrazovne institucije. Uvedena je zabrana mišljenja koje bi bilo u suprotnosti s novopostavljenim dogmama. Tako smo dobili novi oblik totalitarizma, koji više ne zabranjuje ove ili one misli, već želi ukinuti razmišljanje uopće. Rušenje autoriteta, što se nekad smatralo činom kritičkog mišljenja, ukinulo je svaki oblik razumske kritike. Značenje riječi više nije određeno sadržajem onoga što je izrečeno, već isključivo ovisi o smislu koji je tim riječima dodijelio onaj koji ima vlast nad jezikom. Živimo u infantilnom svijetu “Čarobnjaka iz Oza”, u kojem nam Humpty Dumpty određuje značenje riječi po svom osobnom nahođenju. Umjesto sanjanog “oslobođenja” dobili smo diktaturu nove “političke korektnosti”. Danas nije toliko važno govorite li istinu ili laž, već samo jeste li svojim govorom nekoga uvrijedili ili ne. To znači da prije nego što otvorimo usta moramo paziti ne na to jesu li naši argumenti temeljeni na objektivnim kriterijima, već na to da ne povrijedimo nečije osjećaje. Čak iako niste rekli ništa dvojbeno, tu je uvijek moralna policija koja će vam objasniti što ste vi mislili reći. Razgovor je po definiciji neka vrsta “sukoba mišljenja”, njegov je smisao na neki način drugu stranu “uvrijediti”, pobijediti argumentima. Činjenice nije briga za nečije osjećaje. Ljudi za sebe vole misliti kako su racionalni i da svoje odluke donose na osnovu racionalnog promišljanja, ali znanost zna da to nije baš tako. Te spoznaje se najviše koriste u marketingu, a kako bih vam to dočarao ovaj sam tekst naslovio “Tko u Hrvatskoj voli Tita?” Ako vežete pozitivne osjećaje uz neku osobu, iako činjenice govore suprotno, vi ne čujete ništa negativno, kao što ni onaj koji je protiv neće čuti ništa pozitivno. Moć osjećaja nad razumom čini nas gluhim za činjenice ako one nisu u skladu s našim osjećajem. Zbog toga onaj koji ima vlast nad jezikom ima i vlast nad idejama. A kada kontrolirate ideje onda imate i potpunu vlast nad čovjekom. On postaje robot, jer bez vašeg upravljanja, kako bi rekao Konfucije, nije više sposoban pokretati ni vlastite udove. Kada to ostvarite, onda čovjeku možete prodati sve – primjerice, da u zamjenu za bolju i zdraviju budućnost treba žrtvovati vlastitu slobodu mišljenja i slobodu uopće. Orwell nas je svojom 1984. upozorio na ono što nam prijeti, a ovi danas nam to obećavaju u 2084. Kako je divan taj tehnokratski marksizam umotan u celofan progresa! Njegove prve najave vidimo u današnjoj Kini, koja otvoreno zagovara potpunu kontrolu i nadzor nad svim svojim građanima, odnosno, nad svima koji ugrožavaju komunistički režim. A koga će sutra “pametna tehnologija” kontrolirati na Zapadu – sve one koji propituju vrhovne dogme i koje proglase prijetnjom progresu? Religija je viđena kao najveća prijetnja progresu, jer drže ljude otpornima na kontrolu osjećaja. Zato je potrebno maknuti ideju Boga koji stvara kako bi se napravilo mjesta u svijesti ljudi za novog boga “ljubavi”, koji ne rađa. To je mrtav bog, koji je ograničen našom vlastitom ograničenošću. On bi bio kao zbroj svih ljudskih znanja, koja se mogu pohraniti u neko centralno računalo, odakle bi kao umjetna inteligencija upravljao svijetom. Kako su to komunisti radili grubo i preko koljena, žaba je iskočila iz lonca. Današnji kulturni marksisti to rade puno suptilnije, postupnim zagrijavanjem, kako žaba ne bi primijetila da ju kuhaju. Svijet u kojem će postojati robot koji će sve obavljati umjesto nas ideal je budućnosti lijenih ljudi. Budućnosti u kojoj će čovjek živjeti u svijetu osjećaja, a sve racionalne odluke će mu donositi umjetna inteligencija. To nije svijet slobode i progresa, nego zatvora. Ljudi ne vide da će umjetna inteligencija postati čuvarom svijeta osjećaja, što je najopasniji oblik neslobode. Pod izgovorom kako ćemo biti zdravi i živjeti vječno, nudi nam se najopasnija diktatura ikada. Ne postoji veća ugroza slobode pojedinca od one koju nam spremaju današnji kulturni marksisti, koji sebe lažno nazivaju liberalima. Oni su objavili rat razumu i nude nam diktaturu osjećaja. Posebno zabrinjava što pobornici klasičnog liberalizma ne vide kako su postali sudionici u vlastitom ideološkom potkopavanju. Ako se ljudi uskoro ne urazume, razum će izgubiti bitku protiv osjećaja.