Manjine u hrvatskom društvu već se odavno ne određuju po nacionalnosti, nego po pameti

Misao kako nam je povijest nepredvidiva preciznošću oteža posebno u situaciji kada budućnosti nema. Teško je reći želimo li biti 30 godina mlađi pa da uživamo u užasu neizvjesnosti ili da smo 20 godina stariji pa da ambicije svedemo na to da se muke prekrate prije početka novog rata. U tjeskobi vremena ogleda se duša čovjeka jer bez obzira na uzastopne alibi pokušaje u tvrdnjama “bila su takva vremena” ista ta vremena bez ljudi koji su ih učinili tragičnima bili bi samo trenuci koji prolaze svojim tijekom i poslom. Gledam nedavno sliku onog seronje koji je mlatio pse i u toj kreaturi, u toj lažnoj nadmoći nasilja i preplašenom, povijenom tijelu psa, njegovu izrazu lica koje prestravljeno iščekuje sljedeći udarac, vidim dvije krajnosti kako se susreću u točci u kojoj počinje fašizam. Besprizornost kukavičluka frustriranog nezadovoljstvom onim što misli da je propustio u životu i svime onime što je htio, a čemu nije dorastao, nemogućnost i intelektualna nesposobnost da si tu činjenicu prizna i da se s njome pomiri, dovodi do toga da se ožigoše slabija grupa ili pojedinac kao potpuno besmisleni krivac na kojem će se iskaliti ono na čemu čuči mizerija. Izudarati nemoćne, označiti drukčije, eliminirati nepodobne nije se dogodilo jednom masovno, nego se događalo i u kontinuitetu manjih grupa ili jedinki. Danas su to bili nedužni psi, sutra će to biti bilo koja manjina unutar društva i niti jedna niti druga akcija zla neće imati drugo ishodište osim da izliječi superioran osjećaj manje vrijednosti i opće bezvrijednosti. Postojanje manjina ni na koji način ne mogu prihvatiti osim kao poligon većini za iživljavanje majorizacije. Pitanje manjina u društvu u kojem je agresija legitimno opravdanje unutrašnjim nezadovoljstvima pojedinca ubrzano postaje pitanje opstanka čitavih grupa, ali i pitanje humanističkog obraza većine unutar koje se i generira veličina izdaje čovječnosti. Biti manjina unutar hrvatskog društva već odavno nije stvar nacionalnosti, nego pameti. Mudrost i intelekt su u ovom narodu ostali u manjini, njegova aktualna legitimacija su oni koji sanjaju hapšenja, osvete, likvidacije, koji prijete ljudima i stavljaju ih na popise neprijatelja i petokolonaša i koji mlate pse zato što su odvratne kukavice koje svoje divljaštvo žele manifestirati nekažnjeno. Oni čekaju da im se dopusti da se tako iživljavaju na ljudima. Zaglušujuća dehumanizacija dio je općeg procesa unutar kojeg se sustav vrijednosti srondao do te mjere dvosmisleno samo da bi mogao zbunjivati odabirom ispravnog i lošeg. Zato se čini da zlo nadvladava i odnosi pobjedu jer nakon stoljeća pokušaja kontrole ljudi pronađen je efikasniji način od gole sile; zlo ćemo prihvatiti našom slobodnom voljom i ono će za nas biti bog. Kako smo se našli u toj situaciji? Jednostavno; počevši od sustava obrazovanja pa do javnog djelovanja društvene su znanosti svedene na nižerazredna, beznačajna područja za koje nas se uvjerilo da nam više i nisu potrebna. Materinski jezik, povijest, filozofija, sociologija, književnost, poezija, opća pismenost, likovna i glazbena umjetnost, označeni su kao besmislene, nekorisni i za ova ultramoderna vremena anakrone. Sve su to znanosti u okvirima kojih treba početi s rasterećenjem naše djece, sve ono što govori o ljudima i pokušava objasniti čovjeka za mlade je nepotreban balast, “vještine” od kojih se ne može živjeti i koje nisu profitabilne. Umjesto tehnologije znanja imamo nabiflana znanja o tehnologiji pri čemu nam sva podmetnuta pamet titra na ekranu pred izbezumljenim licima dok palcima vrtimo stranice zabave i bestidnog zaborava. Kvalificirana znanja svedena su na njihovu binarnost, na jedinice i nule koje simplificiraju svijet do predvidive tragedije, jer nikada tehnologija nije mogla jamčiti kvalitetan napredak ako je nije istovremeno pratila duhovna drenaža pojedinca. Prirodnjaci su oblikovali materiju, društvenjaci su oblikovali vrijeme i tek ponekad, kao kod Tesle, susrele bi se dvije staze na istom kolosalnom putu koji su oni prvi onda odlučili prekinuti. Umjesto razmišljanja o tome što je čovjek danas, podmetnuta nam je zabava, umjesto sagledavanja kamo čovjek ide, podmetnut nam je sport, umjesto stvarnih vijesti o stvarnim događajima podmetnuta nam je svemoć kondicionala pa današnji čovjek, kad izbije novi strašni rat i kad bude

Mudrost i intelekt su u ovom narodu u manjini, njegova legitimacija su oni koji sanjaju hapšenja, likvidacije, mlate pse...

slušao i gledao granate dok budu padale oko zgrade ili skloništa, neće vjerovati da se to doista događa sve dok ne vidi na internetu, na lajvstrimingu, na ekranu iz kojeg isijava ekskluzivitet ignorancije, površnosti, neukosti i primitivizma. Ovo je vrijeme ekvivalent predrenesansnom dobu. O ljudskom rodu i njegovim duhovnim dosezima mora vam biti dostatno ono što će vam reći pop, koji osim čovjeka jedino još boga manje poznaje. U vojsku ćete se odazvati kada vas pozove feudalac, na tlaku ćete ići i porezne desetine i dvanaestine, putarine i mostarine plaćate sve obilnije. Pismenost je opet privilegij, knjiga vražji posao, Zemlja je ravna ploča, inkvizicija atmosfera javnosti, medicinski se zahvati obavljaju bez anestezije, cijepljenje je opasnost, odluke vladara se ne propituju, razbojnici dobivaju plemićke titule, časne sestre zamjenjuju učitelje i medicinske sestre, građanska prava nisu se dogodila jer nema građana, u križarske ste ratove pozvani, feudi se ograđuju žicama, lažni proroci huškaju idiote, žene koje moraju pobaciti, homoseksualce i neistomišljenike treba spaljivati... U takvoj atmosferi život doista postaje pasji.