Ideju Jugoslavije podržao je i budući nadbiskup Stepinac

‘Termin jugoslavenstvo u hrvatskoj se javnosti spominje u negativnom kontekstu. No, začetnici ideje o slavenskoj uzajamnosti bili su katolički svećenici’

ilo je jutro 27. studenoga 1918. kada je sa zagrebačkog kolodvora put Beograda krenula željeznička kompozicija s delegacijom Hrvata, Slovenaca i Srba, koji su poslani u važnu misiju. Njihov zadatak bio je izraziti spremnost na ujedinjenje sa Srbijom i Crnom Gorom u jedinstvenu državu Južnih Slavena i taj su zadatak – koji je odredio sudbinu hrvatskog i ostalih južnoslavenskih susjednih naroda u 20. stoljeću – uspješno obavili. Jer, koji dan poslije, 1. prosinca, srpski prijestolonasljednik Aleksandar Karađorđević proglasio je Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, koja će poslije nositi ime Kraljevina Jugoslavija. Nova državna tvorevina na Balkanu iznikla iz pakla Velikog rata, koji će u ropotarnicu povijesti pomesti čak četiri carevine – austrougarsku, njemačku, rusku i tursku – hrvatskom narodu nije donijela ništa dobra. Od samih početaka nove države roje se nesporazumi, razmirice i sve veće razlike između vodećih srpskih i hrvatskih političara. Stjepan Radić, vođa Hrvatske seljačke stranke, težio je da nova država ima federalno republikansko, dok je srpska vlast zahtijevala unitarno monarhističko ustrojstvo države. Međutim, brzo se pokazalo da je Hrvatska ujedinjenjem izgubila višestoljetne institucije na kojima je temeljila svoju državnost, poput Sabora, županija i vlastitog domobranstva, što je 1921. godine potvrđeno Vidovdanskim ustavom. No, u dijelu hrvatske javnosti nezadovoljstvo novom državom pokazalo se već u prvim danima zajedničke države, pa samo četiri dana nakon njezina proglašenja, 5. prosinca 1918. godine, građani izlaze na ulice Zagreba tražeći stvaranje samostalne hrvatske države. Pobuna je, međutim, ugušena u krvi. Danas, točno stotinu godina poslije, najpamtljivija povijesna krilatica ovih događaja bila je i ostala ona Radićeva o “srljanju poput gusaka u magli”. Stjepan Radić izrekao je ove riječi na zasjedanju Središnjeg odbora Narodnog vijeća u Zagrebu 24. studenog 1918. godine, samo tri dana uoči odlaska delegacije u Beograd, no za razumijevanje Radićeva apela nužno je poznavanje konteksta u kojem je nastao. Naime, u to je vrijeme talijanska vojska nadirala u Dalmaciju, Istru, Kvarner i svakog dana zauzimala sve više hrvatskog teritorija. Hrvatska je, kao dio Austro-Ugarske Monarhije, bila netom pobijeđena u Prvom svjetskom ratu. Ujedinjenjem s Kraljevinom Srbijom Hrvatska imala je priliku prijeći na stranu pobjednika i zaustaviti talijansko otimanje svog teritorija... Sve su to bili razlozi zašto se mnogim hrvatskim političarima žurilo. Pod cijenu “srljanja u maglu”. Vrijeme će pokazati da drugoga izbora i nisu imali. Tadašnje šanse za neovisnu hrvatsku državu na cijelom nacionalnom, etničkom, povijesnom teritoriju bile su svedene praktički na nulu. U kontekstu kraja Prvog svjetskog rata, u okolnostima kad je bilo jasno da će Austro-Ugarska biti poražena te da su pobjednice odlučile da se ta država neće obnavljati u postojećim granicama, a imajući na umu obećanja Italiji i Srbiji na račun Hrvatske, što se moglo učiniti?

Problemi na sve strane

U tim okolnostima Hrvatska je bila ratna gubitnica s vrlo neizvjesnom budućnošću, između dvije zemlje pobjednice, Italije i Srbije, koje su se namjeravale proširiti, i to baš na račun hrvatskog teritorija, poglavito jadranske obale i njezina zaleđa. Stjepan Radić također je bio svjestan neizbježnosti unije sa Srbijom, no zahtijevao je da se prethodno dogovore uvjeti pod kojim će se taj savez obaviti. Nesrljanje u maglu, dakle, nije bilo upozorenje da se ne treba udružiti sa Srbima, nego da se Hrvatska prethodno osigura kako bi se spriječila srpska hegemonija u novoj državi. Nažalost, Radić je bio nadglasan pa se u ujedinjenje krenulo bez razrađenog plana. Pitate li dr. sc. Davora Marijana iz Hrvatskog instituta za povijest, 1. prosinca 1918. konkurira za najgori dan u modernoj hrvatskoj povijesti, evo i zašto. – Daleko od toga da treba žaliti za Austro-Ugarskom: bila je to problematična država, nije nam bilo dobro i, na kraju krajeva, da je bila uređena po volji njenih naroda, ne bi nestala kao što je nestala. No, kakva god da je bila, Austro-Ugarska je imala elemente pravne države. I zato kažem da smo toga dana iz jednog civilizacijskog okvira zakoračili u drugi, iz Srednje Europe na Balkan – mišljenja je povjesničar Davor Marijan. – Iz današnje perspektive, sasvim je jasno kako nemamo razloga biti zadovoljni ni s jednom od dviju Jugoslavija čiji smo bili sastavni dio. No, Jugoslavija je prošlost i mi možemo podvući crtu i reći da je to bilo loše iskustvo, misleći na obje Jugoslavije, premda smatram da je druga bila veće zlo nego prva. U danim okolnostima i u povijesnom kontekstu ulazak u zajedničku državu bilo je tada najbolje rješenje za Hrvatsku – kaže dr. Marijan, dodajući kako je Hrvatska u to vrijeme bila u lošoj poziciji. – Nemate vojsku, nemate vlast, dio ste države koja se raspada i vi ste nitko u tom trenu. Imate problem s Italijom i Srbijom... U tom trenutku, od svega ta je država bila najmanje zlo. No, s vremenom velik dio ljudi je očekivao bolje odnose pa je došlo do strahovitog razočaranja – kaže povjesničar Davor Marijan, kojeg pitamo zašto je ideja jugoslavenstva bila tako kratka daha. Zašto je slom te ideje zapravo bio neizbježan? – Osim materijalne propasti, mnogo je toga u čemu su Hrvati loše prošli, gdje se Srbija namirivala preko računa Hrvatske i Vojvodine. Srbi su bili dominantni jer, tko ima vojsku, taj ima sve što treba imati. Bilo je problema na sve strane, počeo je i pritisak na hrvatsku kulturu i jezik, posebice od 1929. godine. U pitanju je cijeli niz stvari koji se vuče pa i dandanas imamo repove zbog svega. Dogodilo se da najjača strana unutar novoosnovane države, a to je Srbija, pokušava odrediti prilike prema vlastitom nahođenju, što se ogleda u negiranju narodnosti sudionica stvaranja te države – kaže povjesničar Davor Marijan, dodajući kako je slom ideje o jugoslavenstvu bio potpuno jasan nakon ubojstva Stjepana Radića, čime su potvrđene njegove riječi o “srljanju poput gusaka u magli u novonastalu državu”. – Nakon što se sagledaju stvari koje su dovele do ujedinjenja i onog što se događalo poslije, kako u prvoj, a potom i u drugoj Jugoslaviji, postavlja se pitanje zašto su se raspale sve države u kojima je Beograd vodio ili nastojao voditi glavnu riječ. Je li bio problem u Srbima ili svim ostalima u toj zajedničkoj državi – pita dr. Davor Marijan, dodajući kako sa Srbima nitko nije mogao živjeti u zajedničkoj državi jer su nametanjem