MARIJA MAGDALENA KAO ŽRTVA POVIJESNE ZABLUDE O ŽENAMA

Veliku pažnju javnosti izazvalo je nedavno pojavljivanje knjige „Une bible des femmes“, Biblije (viđene očima) ženâ (kod nas naslovljena kao Ženska Biblija), zbirke tekstova u kojima autorice, protestantske i katoličke teologinje, nastoje dati svoje žensko, a time zacijelo i sasvim drukčije viđenje biblijskih tekstova te novim interpretacijama ulogâ biblijskih žena, koje su prikazane po volji muškaraca – osloboditi od petrificiranih stereotipa. Zapravo, željele su pokazati da Biblija sadrži potencijal za oslobađanje žene od drugorazrednosti i podređenosti u društvu i Crkvi i da način na koji je Isus pristupao ženama uopće nije bio patrijarhalan. U odnosu na stavove prema ženama nekih naših teologa koji, kao npr. uvaženi teolog prof. dr. sc. Ivica Raguž, k tomu još i dekan KBF-a (!) u Đakovu, u 21. stoljeću zastupaju tezu da je žena i danas neposlušna jer “ne želi prihvatiti da je ona od Adama, a ne Adam od nje, da je ona drugotna, a muškarac prvotan”, Isus iz Nazareta imao je prije 2000 godina kršćanskiji stav. O tome piše i Hans Küng u knjizi „Die Frau im Christentum“(Žena u kršćanstvu). On govori o Isusu kao prijatelju ženâ koje se u njegovo vrijeme smatralo manje vrijednim i njih se u muškaračkim kulturama, kakva je i ova naša balkansko-hrvatska, izbjegavalo i stavljalo u drugi red. I žene su ga, vidjevši u njemu nekoga tko ih u takvome patrijarhalnom društvu cijeni, pratile kao i muškarci od Galileje do Jeruzalema, uz napomenu da od mnoštva žena koje se spominju u evanđeljima Marija Magdalena ima posebno mjesto. Gotovo istovremeno uz pojavljivanje Ženske Biblije, u Zagrebu se, u nakladi Instituta Ivo Pilar, pojavila knjiga “Marija Magdalena: od Isusove učenice do filmske bludnice”. Pripremile su je četiri žene: dvije autorice katoličke teologinje dr. sc. Rebeka Anić, znanstvena savjetnica u Institutu Pilar, inače časna sestra reda Školskih sestara franjevki, i dr. sc. Irena Sever Globan, docentica na Odjelu za komunikologiju na Hrvatskome katoličkom sveučilištu u Zagrebu, udana i majka djevojčice Sare Magdalene, naslovnicu knjige s prozračnom lebdećom tkaninom koja može poslužiti za buđenje savjesti uspavane i samozadovoljne hrvatske katoličke teološke muškadije uresila je kiparica i doktorica znanosti Ida Blažičko, a knjigu je pripremila izvršna urednica Mirjana Paić-Jurinić. Ova knjiga na najbolji način svjedoči da se suvremene žene kršćanke ne mire s crkvenim muškaračkim prikazom uloge i značenja nekih žena u Bibliji, svjesne da kulture u kojima je nastajalo kršćanstvo nisu bile naklonjene ženama. Ova knjiga samo na primjeru jedne biblijske žene zorno pokazuje da i mi u Hrvatskoj imamo pogled žena uvjerenih vjernica katolkinja na Bibliju, na Novi zavjet, i to, nakon Isusa iz Nazareta, na jednu od najvažnijih osoba u kršćanstvu, na Mariju iz Magdale. Jer da nje nije bilo, pitanje je tko bi drugi ustrašenim apostolima prenio vijest da je Isus uskrsnuo, vijest na kojoj kršćani temelje svoju vjeru. Naime, Isusa Nazarećanina na kraju njegove životne kalvarije ostavili su svi koje se smatralo muškim rodom, počevši od samoga Boga koji je u trenutku Isusova umiranja i smrti bio baš „pravi muškarac“(naime, Isus ga je uzalud tri puta zazivao: “Oče moj, oče moj, zašto si me ostavio!“) pa do apostola gotovo pa junačina na hrvatski način od kojih ga je jedan čak i izdao. Ostale su uz njega jedino žene. A među njima, osim njegove mame Marije, i Marija iz Magdale. Naravno, mnogi će pitati zašto je to sad potrebno iznova tumačiti? Zar nije ljepše Mariju Magdalenu zamišljati kao razuzdanu, pohotnu i živahnu bludnicu negoli kao skromnu i poslušnu sveticu? Ali nije bilo tako. Svi oni koji su čitali Novi zavjet mogli su, kao i dr. Anić, primijetiti da u njemu Marija Magdalena nigdje nije predstavljena kao bludnica. No unatoč tome, na teološkim fakultetima o tome se donedavno nije zborilo, na hrvatskome jeziku nije uopće bilo literature o Mariji Magdaleni, propovjednici u crkvama o njoj su i dalje govorili kao o prostitutki, takvom su je prikazivali u književnosti, filmu, glazbi. Sve to ponukalo je dr. Anić da uradi novu, vlastitu interpretaciju novozavjetnih tekstova kako bi pokazala da je istina o Mariji iz Magdale drukčija od one koja je postojala. U drugome dijelu knjige dr. sc. Sever Globan analizira lik Marije Magdalene u filmskoj umjetnosti i zaključuje da način na koji se žene prikazuju u medijima i jezik kojim se ti mediji koriste u opisivanju žena pokazuju zapravo kakav je stav društva prema ženama, prema rodnoj ravnopravnosti, prema ženi kao jednakovrijednom članu društvene zajednice. Autorice knjige o Mariji iz Magdale ne traže revolucionarne promjene. Njih dvije, redovnica i majka, iskrene vjernice kršćanske nude, i to baš zbog toga, novu interpretaciju novozavjetnih tekstova ukazujući na uzroke koji su doveli do „pomicanja“Marije Magdalene iz sfere apostolice u sferu bludnice, ufajući se da će upornim ukazivanjem na povijesne zablude o ženama, na društvene konstrukcije ženskoga roda kao manje važnoga uspjeti promijeniti ono što je već petrificirano i što se smatra završenim. Smatraju da je dovoljno jasno kazati da je Marija Magdalena bila u očima Isusa Nazarećanina jednakopravna s ostalim apostolima muškarcima i da je time zapravo bila apostolica. Bilo je, počevši već od prvih sukoba u Pracrkvi, potrebno tu njezinu izvornu ulogu i ulogu žena u Pracrkvi uopće minorizirati i svesti ih na onu mjeru koja im je tijekom povijesti i dodijeljena. Stoga bi ova knjiga trebala ne samo popuniti prazninu na našim teološkim učilištima nego i ostalim ženama katolkinjama poslužiti kao primjer kako se treba boriti za poboljšanje položaja žene u Katoličkoj crkvi, za njihovu ravnopravnost s muškarcima.