Odluka o zabrani jednokratne plastike politička je, a ne u službi zaštite okoliša

Pitanje, na čemu jedu donositelji zabrana pojedinih plastičnih proizvoda i koje nam alternative nude. Zato će ovom zgodom biti riječi o dva proširena proizvoda koji su na listi potencijalno zabranjenih. To su jednokratno plastično posuđe i jedaći pribor te plastične slamke. Tekst se temelji na radu autorica i suradnica: Maje Rujnić Havstad i Aleksandre Mihajlović pod naslovom: “EU direktiva za smanjenje plastičnog morskog otpada”. Tekst je u tisku u časopisu “Kemija u industriji” i bit će uskoro dostupan i na internetu. Osnove direktive Europske unije o plastičnom otpadu, predstavljene su na stranicama VL-a 7. studenoga. Zato, usredotočenje na samo navedene proizvode. Pretpostavljamo da se plastično posuđe i jedaći pribor ne koristi u blagovaonicama europske birokracije, vrhovničkim palačama koje i sada kupuju nove servise za znatne sume, hotelima kada manje društvo valja poslužiti hranom i pićem. No i u kućanstvima. Ne pada mi na um da kod kuće jedem iz plastičnih tanjura. U posljednjih 70 godina sve se iz temelja promijenilo. Stanovništvo je poraslo tri puta. Počelo je s Woodstoc- kom 1969., gdje se umjesto dvije stotine tisuća posjetitelja, u tri dana okupilo njih gotovo pola milijuna. A moralo se nešto i jesti i piti. Pogledajmo faze postupka uzimanja hrane i pića. Prvo treba znati broj sudionika događaja. O tome ovisi izbor posuđa i pribora. Ako je predvidiv broj sudionika i moguće osigurati klasično posuđe od anorganskih polimera, skupno, keramike, koji su najtrajniji materijali (stariji su od 30 tisuća godina) i metalni jedaći pribor, u redu. Ali što da se radi ako se pojavi pola milijuna ljudi u tri dana kao u Woodstocku ili u tri dana In Music festivala na Jarunu, njih stotinjak tisuća plus, posebni sedmodnevni kamp. Odnosno jedna od najljepših zagrebačkih priča, Advent u Zagrebu. Tu se očekuje 150.000 posjetitelja na 14 lokacija (VL, 2. prosinca). Posuđe treba prati i posušiti. Odakle tolike količine vode te potrebne energije i prostora za sušenje. Posebno odakle namaknuti sve oskudniji broj osoba koje to žele raditi. Na to je upozorio u svom nadahnutom predavanju G. Riva pod naslovom: “SUP (Single Use Plastics) – The position of the plastics industry” (SUP-jednokratna plastika). Predavanje je održano na 12. međunarodnoj konferenciji “Europska strategija za plastiku – kako vratiti otpad natrag u proizvodnju?”. U pravodobnoj i izvrsnoj organizaciji Hrvatske gospodarske komore 16. studenoga u Zagrebu. Za sve južne zemlje EU koje u velikoj mjeri žive od turizma to je neprihvatljiv prijedlog. Turistička mjesta u sezoni brojčano porastu i nekoliko puta. Za to nije predviđena odgovarajuća dobava vode, kanalizacijski sustavi se ne rade za dva, tri mjeseca godišnje. A radne snage nema ni za konobare, a posebno ne, za često nepotrebno pranje posuđa. Drugi sporni proizvod su plastične slamke. Umjesto plastičnih, osim za medicinske svrhe, predviđeno je pet alternativnih materijala. To su: bambus, staklo, metal, papir i tjestenina/riža. Podobnost materijala je ocijenjena na temelju osam kriterija: rizik od alergije, opasnost od gušenja, rizik od ozljede, teško se pozicioniraju, nisu sigurni za vruće napitke, otapaju se poslije dulje uporabe, teško se dezinficiraju i skupe su. Najviše negativnih ocjena dobile su metalne slamke i one od kombinacije tjestenine/ riže. Njih šest. Nijedan alternativni materijal nema manje od četiri negativne ocjene. Poseban je slučaj sa slamkama od bambusa. “Bambusovi izdanci sadržavaju visoku razinu cijanogenih glikozida (1000 mg po kg svježe mase) koji oslobađaju cijanovodik i moraju se tretirati prije uporabe, što uzrokuje drastičan utjecaj na okoliš i gospodarstvo”. Što je poanta? Zabranjuju se plastične slamke, koje nemaju u tom ocjenjivanju nijedne negativne ocjene. A sudjeluju u ukupnom otpadu s čak 0,02%. Zbog usporedbe, plastičnih pelena, pretežno od starije populacije, već pred koju godinu bilo je u Zagrebu 5,5% ili 275 puta više. A zbog sadržaja baš i nisu bezopasne. Zato je direktiva EU prije politička, a ne u službi zaštite okoliša. Njemačko Ministarstvo za okoliš, zaštitu prirode i nuklearnu sigurnost svojim je dokumentom od 26. studenoga 2018. u osnovi podržalo direktivu EU pod naslovom “Ne, jednokratnom otpadnom društvu” (Nein zur Wegwerfgesellschaft). Pred izbore za europarlament, svi “kupuju” glasove “zelenih”. Također, bilo bi pametno prestati prodavati riječi “bio”, može eko, kao “prirodne materijale”. Prirodni materijali su prirodno drvo (postoji i uzgojeno) ili izvađene koraljne školjke.