Može li Hrvatska pasti u
Druga sezona “Novina” napravila je iskorak u odnosu na prvu i odvela nas u najmračnije kutke svih pora hrvatskog društva: politike, tajkunizma, novinarstva, crkve, obavještajnog podzemlja, stvarnog podzemlja, policije, sudstva, gej zajednice, obitelji. Odličan posao napravio je direktor fotografije Danko Vučinović koji je dao snažan pečat projektu. Kadriranjem iz poluskrivenih kutova više je od same priče dočarao ambijent mafijaškog svijeta tako da je, osim solidne radnje i složene kompozicije, serija dobila i vrlo dojmljiv vizualni okvir. I zaboravite na nerazumljivost, tu staru boljku hrvatskog filma: ovdje je svako slovo savršeno jasno, iako je s druge strane teško proći kroz šumu likova, pogotovo zbog puno onih s prezimenom na “ić”.
Trumpovsko sijanje straha
Glavni (anti)junak sada je Ludvig Tomašević (Dragan Despot) koji je bljesnuo još potkraj prve sezone kad se kao gradonačelnik odlučio kandidirati za predsjednika države. Protukandidatkinja mu je Jelena Krsnik (Nives Ivanković), ljevičarska predsjednica države koja se naivno da uloviti u Tomaševićevu mrežu i prihvaća njegov poziv na medijski rat. Bitka koju ne može dobiti u srazu s korumpiranim i opakim suparnikom otkriva i njezinu najslabiju točku koja će iskrsnuti potkraj sezone: alkoholizam i obiteljsko nasilje. I dok se kampanja razvija i sve više postaje crnokronikaška, a sve manje politička arena, izostavljanjem bilo kakvog glasa javnosti ili reakcije običnih ljudi serija pametno pokazuje svu apatiju našeg društva. Jedna od najupečatljivijih scena svakako je Tomaševićev televizijski nastup gdje se ocrtava model trumpovskog sijanja straha. Tomašević ide dotle u shizofrenom desničarenju da sebe pred milijunskim auditorijem samoproglašava fašistom ako je to najbolje za hrvatski narod, najavljujući distopijsko društvo pod njegovom vladavinom. Posebno je loše u “Novinama” prošla Crkva koja je prikazana kroz lik ljigavog nadbiskupa Matije Bilavera (Zdenko Botić) koji voli pudlicu i novac više od dragog Boga. U finišu sezone serija je ipak pokazala ozbiljne probleme, nije uspjela zadržati ozbiljnu strukturu te je i sama skliznula u populizam. Neke su scene doslovce komične, poput one kad Tomaševića u njegov stan dolaze ubiti dvije žene, ali ga samo ranjavaju. Obično samo u komediji dvoje naoružanih ljudi, pa taman to bile i gnjevne žene, ne uspijeva ubiti omraženi lik u papučama i kućnom ogrtaču. Problema u razradi završnice ima još: naivna, amaterska scena kada Jelena Krsnik moli Tomaševića da odustane od kandidature jer, eto, ona jadna nema što raditi ako izgubi, a on može biti gradonačelnik još četiri godine. Pa onda histerično vriskanje zbog običnog konjuktivitisa ili bjesomučno novinarsko ispijanje duplih žestica. “Novine” imaju ambiciju prikazati moderno hrvatsko društvo, time i suvremenog novinara, no danas novinari ne provode dokolicu na poslu igranjem pasijansa (kao u seriji), već švrljanjem po Facebooku, prtljanjem po mobitelima, ispijanjem bezbrojnih loših kava.
Premalo emocija
Jasno je da je intencija ovog mračnog trilera opisati najtamnije epizode hrvatskog društva, no nema li i u najvećem mraku tračka ljubavi, emocija? “Novine” jednostavno vape za kontrastom, jedina simpatična epizoda, što je premalo, jest ljubav novinarke Tene i nadbiskupova suradnika. Unatoč svim manama, “Novine” su najozbiljniji domaći televizijski projekt – bar dok ne vidimo što je to HBO napravio sa svojom serijom “Uspjeh”. No pokazuje još jedno: novinari, kakvi god da jesu, ipak su brana potpunom urušavanju društva i totalnoj meksikanizaciji Hrvatske. U sljedećoj sezoni serija će se baviti pravosuđem, to je ozbiljna tema pa očekujemo čvršću strukturu, bez podilaženja masovnoj publici kao što se to dogodilo u završnici ove sezone.