Kad srednji prst zamijene bijele zastave

Možda vam je promaklo, posebno ako ste jedna od onih osoba kojima je zaplet uvijek zanimljiviji od raspleta pa se slijedom toga više palite na vijesti o tome da je EU u problemima nego o tome da EU ipak pronalazi rješenja i izlaz iz problema, ali Poljska je upravo napravila polukružni zaokret u svom oponiranju Bruxellesu. Još krajem kolovoza čelnici konzervativne poljske vlade tvrdili su da ih nikakav Sud Europske unije neće natjerati da promijene kontroverzni poljski zakon koji šalje suce poljskog Vrhovnog suda u prisilnu mirovinu i omogućuje političku kontrolu nad pravosuđem koje bi trebalo biti neovisno. Ali, gle čuda, pretprošlog je tjedna poljski parlament izglasao upravo to: poništenje tog spornog zakona. To šaltanje iz pune brzine u rikverc nije nebitno jer govori o tome kako (i dalje) završavaju nesuvisle i suvišne bitke unutar EU protiv prava i pravila EU. Završavaju neslavno. Kao što, uostalom, znamo i iz one nesuvisle epizode pretprošle hrvatske Vlade, epizode poznatije i kao “lex Perković”, koja ostaje najsramotniji i najneuspješniji pokušaj prijevare na ulaznim vratima EU u povijesti.

Je li EU zaista u stanju brinuti se za interes svojih država članica više od interesa birokrata u Bruxellesu, zapitao se američki državni tajnik. Iz publike u dvorani začuo se jedan glasni “yes”

U trenucima pisanja ove kolumne to još nije bilo sigurno, ali činilo se da ni talijanska vlada više ne maše srednjim prstom, već bijelom zastavom prema Bruxellesu po pitanju konflikta oko talijanskog proračuna. Vjerovali ili ne, EU ipak bilježi kakve-takve uspjehe u borbi da ne dopusti gaženje svojih temeljnih vrijednosti, a ovdje je riječ o vladavini prava, u svojim državama članicama. Specifičan je to žanr: fino, ne pregrubo, ali opet dovoljno učinkovito, dati do znanja suverenim državama da u zajednici i klubu čiji su članovi ipak neka pravila ponašanja vrijede čak i kad su vladari tih država toliko opijeni da bi najradije zapjevali onu mamićevsku “ne može nam nitko ništa, jači smo od sudbine”. U tom žanru Bruxelles i dalje ima zapaženu ulogu bez obzira na dojam da se tzv. iliberalne demokracije šire od Budimpešte i Varšave do Bukurešta i Rima. I dobro je da je tako. To je tako i bit će tako sve dok postoji “na pravu utemeljen međunarodni poredak” (engleski: rules-based international order). Ključno, dakle, pitanje nije je li ta meka moć Europske unije, ta sposobnost da čuva svoje vrijednosti od “mangupa u vlastitim redovima”, i dalje prisutna (gore vidimo da se čini da jest), nego je li održiva. A za odgovor na pitanje je li održiva, ili će se već sutra promijeniti i nestati, ključno je znati odgovor na pitanje jesu li Sjedinjene Američke Države i EU u tome zajedno. Dijele li transatlantski partneri i dalje iste vrijednosti koje su spremni čuvati kad negdje te vrijednosti počnu ispadati iz kolosijeka? Je li politički Zapad zajedno? A to je još uvijek neodgovoreno, otvoreno pitanje u eri Donalda Trumpa koji pokušava redefinirati međunarodne odnose i odmaknuti ih od “utemeljenih na pravu”. Od džungle zakona (vladavine prava) prema zakonu džungle (čistom zakonu jačega). Pitanje ostaje neodgovoreno i nakon jučerašnjeg govora američkog državnog tajnika Mikea Pompea u Bruxellesu pod naslovom “Obnova uloge nacionalne države u liberalnom međunarodnom poretku”. Večernjak je bio jedina hrvatska novinska kuća u dvorani s Pompeom. Naravno, iz perspektive Trumpa i njegovih suradnika, sve što rade nije slabljenje Zapada, već povratak američkog vodstva u najboljoj maniri. Znamo, kaže Pompeo, “katkad je nepopularno rušiti status quo, ali ulozi su preveliki da to ne bismo učinili”. Neumorno radimo, tvrdi Pompeo, na očuvanju zapadnih ideala, ali ne više kroz multilateralizam koji je postao “sam sebi cilj” kao da je svaki novi međunarodni ugovor i novi birokrat uspjeh sam po sebi. “Središnje je pitanje”, poantira Pompeo, “funkcionira li to”, a pod time misli i poimence nabraja: UN, Međunarodni kazneni sud, EU… Za Pompea, dakle i za Trumpa, EU je u svojoj povijesti stvorio prosperitet, ali “Brexit je, ako ništa drugo, bio politički alarm za buđenje”. Je li EU zaista u stanju brinuti se za interes svojih država članica više od interesa birokrata u Bruxellesu, zapitao se američki državni tajnik. Iz publike u dvorani začuo se jedan glasni “yes”, ali sve dok iz Washingtona stiže takvo pitanje, ništa za EU nije i neće biti isto kao prije. Pa ni sposobnost da, kao zajednica, čuva svoje temeljne vrijednosti ondje gdje se sporadično krše, kao u Poljskoj. Jer, ma koliko se trudio, EU teško može bez američke podrške. A sada umjesto podrške ima američko propitkivanje i skoro pa podrivanje.