LOKALNA I NACIONALNA POLITIKA, LIJEVI I DESNI

Mi i oni, lijevi i desni, podjela je koja duboko dijeli hrvatsko društvo. Čak i kad ne pripadamo ni jednoj od spomenutih grupacija, drugi nas slobodno u njih svrstavaju, tako ta podjela više nije strategija političkog razlikovanja već dio političke vještine. Dok se na nacionalnoj razini uglavnom apostrofira spomenuto lijevo i desno, na lokalnoj razini podjele su mnogo dublje – i prepoznaju se poimence. Tako je lokalno vijest je kada netko promijeni stranu, dok bi nacionalno, čini se, članovi Predsjedništva s Iblerovog mogli sjesti na Trg žrtava fašizma. I obrnuto. Nacionalno vodstvo uglavnom je zagrebačko, ali lokalni moćnici su stranački mnogo važniji. Oni nadziru biračko tijelo i žive u svojevrsnim kohabitacijama sa središnjicama, koje uglavnom ne razumiju što misle ljudi na terenu. Na manjim područjima su podjele tradicionalne, vezane za obitelji, a prijelaz s jedne strane na drugu bio je moguć prije trideset godina, no ne i danas. U našim prilikama ta pripadnost jednom od ideoloških polova postala je jači element diskriminacije nego spol ili rod. Pripadnost jednoj od mainstream stranaka postao je element identiteta, čime se samo prati svjetski trend republikanaca ili demokrata u SAD, torijevaca ili laburista u Britaniji. I na lokalnoj izborima, paradoksalno, uz poneki uspjeh nezavisnih listi, prevladavaju svjetonazorska pitanja, dok se u svim ostalim plasiraju obećanja o megaprojektima i zapošljavanjima. Dok su ovlasti lokalne vlasti jasne i bave se životom na terenu i uređivanjem pitanja funkcioniranja svakodnevnog života, u svojim stajalištima više su polarizirani negoli na nacionalnoj razini. Stoga najvažnija politika koja je u rukama lokalne vlasti postaje nacionalna, svrstana u dva mega identiteta koja u nedostatku realnih ideoloških pitanja, retoriku vraća na reviziju povijesti. Tako smo došli do situacije gdje nema neutralnih, odnosno političkog centra, premda većina birača smatra da niti jedna stranka ne predstavlja njihova stajališta. Najveći problem već ispražnjenog centra je intelektualni, ne praktični. Početkom ovog milenija centristi su smatrali da imaju pobjedničku formulu – slobodno tržište i u moralu i u ekonomiji, s tim što će rast sam po sebi otklanjati siromaštvo. To se jednostavno nije dogodilo, pogotovo s percipiranim efektima krize 2008. godine, kada su upravo centristi izgubili atribut ekonomski kompetentnih. Danas se centar u našim uvjetima tumači kao nedostatak stava, bezličnost. Je li moguća velika koalicija? Po kadrovima koji bi u njoj sudjelovali, apsolutno, ali problem koji muči obje strane jest kako to predstaviti podijeljenim ljudima na terenu. Značilo bi to gubitak najvrjednije odrednice identiteta u našoj zemlji, pripadnosti lijevima ili desnima, s tim da malo tko zapravo zna što to uopće znači.