U ozbiljnoj zemlji vodilo bi se računa o građanima

Približava se kraj godine pa je vrijeme za inventuru učinjenoga. Kada slušamo vladajuće rezultati su jako dobri, promjene koje se događaju u zemlji su velike i najvećim dijelom rezultat rada ove vlade. No ako se okrenemo oko sebe i ne vide se baš takvi rezultati. Govori se o strukturnim promjenama o velikim iskoracima. Pomaci se događaju, ali da li je to nešto što stvara velike promjene u društvu i društvo velikim koracima tjera naprijed? Ako pogledamo zemlje EU u našem okruženju onda vidimo da će jedino Hrvatska imati rast BDP-a manji od 3%. Ostale zemlje s kojima se obično uspoređujemo imat će ga između 4 i 4,7% (Mađarska, Slovačka, Poljska, Rumunjska i Slovenija) jedino će Bugari rasti ispod 4% i to 3,8%. Možemo pokušavati iz ovoga izvlačiti različite zaključke, ali očito je da i od ovih zemalja znatan dio prešao nas je po kvaliteti života, a ovi drugi nas sustižu i razlike smanjuju. Govori li nam to da drugi rade bolje, razvijaju se brže i promijene rade brže i bolje od nas? Našim političarima puna su usta strukturnih promjena, ali da bi se one zaista dogodile državni aparat na svim razinama vlasti mora biti racionalniji, efikasniji i što je najvažnije mora biti u funkciji građana i pravnih subjekata. Koliko proračuna se troši na funkcioniranje ovakvog aparata koji nije funkcionalan? U čemu državni dužnosnici pokazuju svoju racionalnost i štedljivost? Za određena rješenja na koliko mjesta se moraju skupljati raznorazne potvrde, koliko se vremena gubi na to? Zašto građani za ono na što ostvaruju pravo moraju podnašati zahtjeve umjesto da to automatizmom dobiju kako i je u sređenim zemljama? Ovdje svako malo donose se novi zakoni kao da je problem u zakonima. Ne gospodo draga nije problem ni u postojećim zakonima. Problem je u njihovoj ne primjeni, kontroli istih i inzistiranju na njihovoj provedbi. Teško je očekivati da ozbiljno naprijed ide zemlja koja nije u stanju riješiti problem huligana na sportskim terenima, a nije. Teme partizana i ustaša služe samo da političari njima prikriju svoju nekompetentnost za rješavanje stvarnih problema. U kojoj ozbiljnoj zemlji bi se poslodavce poticalo da isplaćuju minimalne plaće? U ozbiljnoj zemlji netko bi vodio računa o tome koliko osoba ima prihod, a koliko troši. U ozbiljnoj zemlji vodilo bi se računa tko ostvaruje pravo na socijalnu pomoć i imali kakvu imovinu. U zemlji koja skrbi o svojim građanima vodilo bi se računa da automobilom obijesnom vožnjom ne možeš ubiti čovjeka, a da se to ne tretira kao ubojstvo. U ozbiljnoj zemlji subvencija ne bi u stvari bila dio socijalne politike već poticaj razvijanju ozbiljnog gospodarstva. Vidite gdje smo, a kada slušate političare, razno razne analitičare i komentatore teme su izbjeglice, globalizacija, desničari, “marakeška deklaracija”. Slažem se da su to teme, ali samo sporedne. To nisu teme koje će pomoći našem boljem životu, ali jesu teme koje će pomoći našim političarima da pažnju skrenu s glavnih tema o kojima malo znaju i možda im pomognu da “zarade” ili izgube kakav poen kod međunarodnih sponzora.