TUĐMANA S PRAVOM MOŽEMO ZVATI OCEM HRVATSKE DRŽAVE

Devetnaest godina trebalo je glavnome gradu svih Hrvata da podigne spomenik dr. Franji Tuđmanu. Prije toga, doduše, zagrebački su zastupnici preimenovali jednu zapuštenu livadu u njegov trg, no svjesni svoga neprimjerenog čina, koji ni približno ne odražava Tuđmanove zasluge, tek su mu ovim činom odali dostojnu počast. Stječe se dojam da su predstavnici zagrebačke vlasti predugo kalkulirali s Tuđmanovom ulogom i mjestom u povijesti hrvatskoga naroda. Njihova određena distanca prema prvome predsjedniku, bez obzira na golem broj domaćih i inozemnih kritičara Tuđmanova lika i djela, ipak se ne može opravdati, jer oni su odavno morali naučiti odvojiti istinu od laži.

U optjecaju su mnoge tendenciozne, zapravo potpuno lažne tvrdnje o Franji Tuđmanu koje su stalnim ponavljanjem postale “općepoznata stvar”. Čuvena je, primjerice, tvrdnja o masovnom otpuštanju srpskih policajaca neposredno nakon izbora 1990., no povijesna građa pokazuje nešto posve drugo: do ljeta 1991., dok je Josip Boljkovac bio ministar unutarnjih poslova, iz policije se odlazilo samovoljno jer se odbijalo promjene – od imena i hrvatskoga grba koji je zamijenio zvijezdu petokraku do odbijanja nove vlasti.

U analizama Tuđmanova djela posebno mjesto zauzima tzv. srpsko pitanje u Hrvatskoj, odnosno teza da su se Srbi u Hrvatskoj pobunili u “strahu od ustaške države i od ponavljanja genocida”. Jedan od “argumenata” tadašnje srpske medijske kampanje bila je Tuđmanova izjava potkraj veljače 1990. da “NDH nije bila samo puka kvislinška tvorba i fašistički zločin već i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom”. Premda nije imala takvu konotaciju i iako se sustavno izvlačila iz konteksta, izjava se navodila kao primjer sklonosti ustaškim zločinima. Sljedeći argument za pobunu bila je promjena ustavnog položaja Srba iako je ona provedena nakon početka pobune i, što se namjerno prešućuje, nakon što je Srbija srušila savezni Ustav iz 1974., čemu se Srbi iz Hrvatske nisu protivili. Time su se stvorili uvjeti i za redefiniranje njihova položaja u Hrvatskoj.

Česta je i tvrdnja da je srpsku pobunu izazvala politička diskriminacija i represija, no ona je samo djelomice održiva. Nitko ne spori da je kadrovska politika HDZ-a nakon izborne pobjede bila djelomice i revanšizam, no stranka pobjednica imala je pravo mijenjati komunistički sustav, koji nikad nije imao izborni legitimitet i koji je bio civilizacijski anakronizam. Kritičari olako zaboravljaju kontekst onoga vremena kad je u strukturi stanovništva bilo 11 posto Srba, a u vladi SR Hrvatske više od 40 posto zaposlenih bilo je srpske nacionalnosti, u miliciji više od 50 posto itd. Povijest pokazuje da je Tuđman prema srpskoj pobuni u Hrvatskoj imao kudikamo više takta nego što mu se priznaje te da su problemi eskalirali u rat voljom srpske, a ne hrvatske strane, jer Srbi ne samo da nisu željeli Tuđmanovu nego nisu željeli nikakvu hrvatsku državu.

Posebice su problematični prigovori Tuđmanu o sporoj demokratizaciji i izgradnji pravne države, pri čemu se potpuno zanemaruje učinak rata na Hrvatsku. Zanemaruje se i činjenica da je Tuđman suverenu državu nastojao ostvariti na miran način, a ne ratom. To se osobito dobro uočava u odnosu prema JNA i njegovu odbijanju da odobri sukob s njome, što mu je u ljeto 1991. stvorilo velike probleme i u HDZ-u. Temelj svoje državotvorne politike Tuđman je iznio na Trgu bana Jelačića 24. svibnja 1992., nakon primanja Hrvatske u Ujedinjene narode, kad je izjavio da rata ne bi bilo “da smo se odrekli cilja stvaranja nezavisne i suverene hrvatske države”. Dakle, rata ne bi bilo da je Hrvatska pristala na hegemonističku politiku Srbije.

Tuđmana vječno prati i tvrdnja da je zajedno s Miloševićem dijelio BiH, za što nema nikakvih dokaza. Točno je da nije vjerovao u budućnost BiH nakon što je Srbija osporila njezine granice, no njegov odnos prema toj državi nije bio urotnički. Do početka 1992. Tuđman povjesničar smatrao je da je podjela između triju naroda način da se izbjegne rat, ali je Tuđman državnik podržao referendum o neovisnosti BiH i potom se zauzimao za to da Hrvati dobiju svoj entitet. Danas je Hrvatima u BiH, frustriranima zbog njihova neodrživog položaja u toj državi, potpuno jasno da su Tuđmanu bili važniji interesi Republike Hrvatske nego njihovi.

Povjesničar Davor Marijan napisao je da se predrasude i iskrivljene tvrdnje najviše vežu uz lik i djelo Franje Tuđmana. Prema Marijanu, Tuđman je bez ikakve sumnje najoklevetanija osoba hrvatske povijesti. Optužuju ga za sve što je učinio i što je propustio učiniti. Naravno da u tim kritikama dijelom ima istine, naravno da Tuđman nije uzoran demokrat i naravno da je griješio, osobito u kadrovskoj politici. Opravdana su i pitanja je li mogao spriječiti privatizacijsku pljačku i siromašenje velikog broja radnika, ali nitko mu ne može osporiti da je bio veliki državnik. Tuđman će biti zapamćen kao prvi predsjednik suverene demokratske hrvatske države, kao zasigurno jedini čovjek koji je mogao Hrvatsku dovesti do samostalnosti i međunarodnog priznanja. S pravom ga možemo zvati ocem hrvatske države, jer jedino je on u onim dramatičnim okolnostima 1990-ih imao dara shvatiti bit povijesnih zbivanja i ostvariti težnje svoga naroda. Stoga mu je i mjesto među hrvatskim velikanima, među iznimnim ljudima koji se rađaju vrlo rijetko. Današnje stanje u Hrvatskoj, koja gospodarski zaostaje i neuspješno traži novog državnika, najbolje pokazuje veličinu Franje Tuđmana.