NEMA TU FENOMENA, U PITANJU JE POVJERENJE
Kao svojevrsni glazbeni fenomen u povijesti dvorane Lisinski, koja uzgredno rečeno i nije kratka jer uskoro slavi 50. rođendan, Vice Vukov ostaje upisan kao legenda koja je punila deset večeri za redom. I u ovo, po suvremenosti nam bliže doba, izmijenjenih i potpuno srozanih diskografskih i koncertnih uvjeta, složili smo se razgovarajući nedavno s Draženom Siriščevićem, ravnateljem Lisinskog, da će teško ili nikako naići netko tko će rušiti rekord Olivera Dragojevića iz 2015. i njegovih pet rasprodanih koncerata u nizu.
Analitičar, roker, pjesnik...
No uoči današnjeg koncerta Đorđa Balaševića, prvog od njih četiri, evo presedana. Bez pompe, reklama, jumbo plakata i televizijskih kampanja, ulaznice su planule, a obožavatelji poput posvećene vojske sljedbenika na njih čekali u redu. Ima tu i nostalgije, generacijske povezanosti, dobro pogođene općenarodne žice, pregršt emocija i faktora autorske iskrenosti. Balašević je “storyteller”, vic maher, inteligentni društveni analitičar, roker, pjesnik duše. Neovisno o razlozima, njegovi koncerti postali su mitsko mjesto pop-kulture pa, voljeli njegovu glazbu ili ne, poštovati ga morate. Da nije ovo adventsko doba i dvorana bukirana, ili da Balašević naprosto to poželi, sigurna sam da bi punio i peti, pa i šesti koncert, što zdravoj logici nameće pitanje je li riječ o svojevrsnom fenomenu?
Iako je nezahvalno u tom svjetlu govoriti sam o sebi, džentlmenski je uoči prvog zagrebačkog koncerta pristao i na to.
Fenomeni se ne proizvode
– Bilo bi veoma neumjereno da ja krenem pričati o “fenomenu Balaševića”. Mogu jedino reći neku riječ o “fenomenu povjerenja”, ali možda je bolje da se i tu pozovem na dopisane stihove stare pjesme “Šansona”, kojom sam započeo prvi od pet upravo održanih koncerata u Beogradu, za koje također nije bilo ni spotova ni radijskih reklama, a ni billboarda ili plakata: “Kako to izvodim, ne znam ni sam? Ja samo radim to što najbolje znam... Nižu se vršidbe i svatovi... Nižu se ludila i ratovi... Ja samo nađem stih za prozu stvarnosti... Šiju se nova ruha careva... O, glupost nikad ne zastareva... Nema tu neke moje genijalnosti...” Laknulo mi je kad su društvene mreže preuzele na sebe dio zbog kojeg mi je bilo najneugodnije: oglašavanje, džinglovi, gostovanja po jutarnjim programima uz dijeljenje ulaznica slušateljima koji se prvi jave. Znam mnoge koji su se zauvijek izgubili u prvom licu jednine. Da raščistimo: ja sam samo jedan od nas koji zna napisati pjesmu koju bi svi meni slični napisali da znaju pisati pjesme. Zvuči komplicirano, ali potpuno je jednostavno. Saznavši da je za neki koncert ponovo nastao red pred blagajnom, moj ego je davno naučio da se pokunji pred prijetećim kažiprstom odgovornosti. Tako je i ovog puta. Poštujem Lisinski, ali daleko više poštujem ljude koji će ga ispuniti. Prošlogodišnji koncert u Areni Zagreb bio je fenomenalan, ali fenomeni se događaju, oni se ne proizvode uz pomoć lasera i kamera na dronovima. Povjerenje koje mi Bistrooki ukazuju pristavši da se nađemo negdje na pola puta od Kerempuha do Arene obvezuje me da ih ni ovog puta u najmanju ruku ne razočaram. Oko te dvije riječi se sve vrti. Povjerenje i posvećenost. Nema tu ni traga fenomenu...
Eto, zato ga se voli. Kao i ovim odgovorom, Balašević ni na sceni ne pjeva, već stihovima uobličava svijet i iznosi stavove koji su ljudski i u srži dobri, baš kao što je, usuđujemo se vjerovati, dobra i većina ljudi. Ostaje uživati u koncertu na koji donosi program “Kalendar mog djetinjstva”, nastao po naslovu njegova lani objavljenog romana.