Manje od trećine Hrvata bilo je za EU, danas bi to bila petina

Ima jedan anonimni lik u novinarstvu koji je u središtu mnogih zanimljivih priča u kojima je uputno biti bezimen zbog osjetljivosti teme. Zove se “visoki dužnosnik” ili visoki ovaj ili onaj, a novinar ili ne napiše ili napiše kako je želio ostati anoniman. “Vječnom tajnom” ostaje je li “visoki dužnosnik” bilo što rekao i postoji li. Cilj je takva novinarenja uvjeriti čitatelja u nešto u što sumnja ili bi mogao sumnjati, a “visoki dužnosnik” mu razloge za sumnju uklanja. Marakeški sporazum, koji je izazvao mnogo negodovanja u javnosti i koji su odbili Amerika, Australija i neke druge izvaneuropske zemlje te šest članica EU idealna je tema za uporabu “visokog dužnosnika”. Pa jedan ozbiljni tjednik piše kao je “ugledni diplomat iz zemlje koja je vrlo utjecajna u Europskoj uniji” rekao: “Za Hrvatsku je dobro što nije dizala tenzije oko Marakeškog sporazuma. Da se kojim slučajem povela za onim zemljama EU koje su iskazale rezervu prema Sporazumu, sigurno je da u centrima moći u Europi, prije svega u Berlinu i Parizu, to ne bi bilo dobro primljeno”. A potom slijedi glavni razlog koji “ugledni diplomat” otkriva: “Da ste slijedili Mađarsku i druge europske zemlje koje nisu poslale predstavnika na UN-ovu konferenciju u Marrakech, gdje je prihvaćen Globalni sporazum o migracijama, doveli biste u pitanje svoj brzi ulazak u Schengen.” Pošto je ovo pročitao, bit će da je Plenković trljao ruke, jer su začepljena usta protivnicima Marakeškog sporazuma – da je po njihovu, tko zna kad bismo Schengen vidjeli, a ovako, ako smo i žrtvovali figuru, dobili smo važnu partiju. I nemojte ni slučajno pomisliti da je tekst naručio baš Plenković, radije svoju zlobu usmjerite prema mašti novinara koji je znao da će Plenkovića oduševiti. Kad je u Račanovo vrijeme rasprodaja nacionalnih bogatstava uhvatila maha a paralelno je mit o Europskoj uniji i sreći koja Hrvatsku očekuje kad u nju uđe rastao do nebesa, Ljubo Jurčić je taj paralelizam otprilike ovako objasnio – želiš li ući u elitni klub, svakom članu toga kluba moraš nešto dati. Tako je Hrvatska prodavala ili bolje reći davala banke i neke strateške državne tvrtke u zamjenu za koračić po koračić približavanja Europskoj uniji. Javnosti se Unija bila popela na vrh glave, a na kraju smo ušli u EU s manje od 30 posto glasova ukupnog broja birača. I pri tome se dogodila teška nacionalna sramota – kad su političke elite vidjele da bi referendum o ulasku u EU mogao propasti, promijenile su Ustav po kojem je za ulazak u EU bilo potrebno više od polovice biračkog tijela. Žrtvovan je ponos države, žrtvovani su i poniženi njezini građani od kojih više od 70 posto nije glasovalo za ulazak u EU, žrtvovana su golema nacionalna bogatstva bez kojih smo malo-pomalo postajali kolonija te ostali bez i političkog, i financijskog, i gospodarskog suvereniteta. To žrtvovanje se nastavlja i s ovom Vladom, koja je nametnula Istanbulsku konvenciju i Marakeški sporazum unatoč protivljenju velikog broja građana, velikog ali neustanovljivog jer su žrtvovani i referendumi. Komična su i mišljenja dužnosnika kako referendum nije potreban ni za uvođenje eura koje se priprema, jer su se građani o tome izjasnili na referendumu o ulasku u EU. Njih manje od trećine, danas bi to bila petina. Naivni će se pitati kako to da SAD, Australija, Austrija, Izrael, Češka, Poljska, Estonija, Švicarska, Bugarska... ničim nisu ucijenjeni pa neki “visoki dužnosnik” ne mora javnosti objašnjavati što se, ako se nešto gubi, prihvaćanjem Marakeškog sporazuma “sudbonosno” dobiva. Pitat će se i s kojim bi to obrazloženjem narogušeni Macron i Angela Merkel Hrvatskoj uskratili Schengen da smo odbili sporazum kojim se širom otvaraju vrata i jamče povlastice migrantima, tobože samo legalnim. Pitat će se kakva je to “obitelj naroda”, kako se tepa Europskoj uniji, u kojoj se prijeti, ucjenjuje, prisiljava, trguje voljom i nevoljom država. Pa tako su radili najgori totalitarni vođe... No možda je istina ipak drukčija. Možda nije trebala nikakva ucjena, jer je beskrajna Plenkovićeva spremnost da i bez ucjena krene skokom kud gazde pogledaju okom. Udvaranje tim gazdama nekoliko puta ponovljenim zamjeranjem Rusiji i nuđenjem “pomoći” Ukrajini, zatim nezamjeranjem stranim profiterima, ratifikacijom Istanbulske konvencije, prihvaćanjem Marakeškog sporazuma i drugim servilnostima ova je vlast Hrvatskoj napravila neizmjernu štetu i još dublje je povukla u ponor kolonije te buduće naraštaje ostavila bez nade u dogledni izlazak iz toga ponora.

Hrvatska je prodavala ili bolje reći davala banke i neke strateške tvrtke u zamjenu za koračić po koračić približavanja Uniji