Tisuće naših Abela vape za pravdom, a ne osvetom

Zar smo toliko zaokupljeni u lovu za materijalnim dobrima da ne vidimo kamo nas vodi ova naša međusobna netrpeljivost, politička isključivost pa čak i mržnja, na najvišim razinama vlasti. Ne postoji ništa što aktualna vlast radi, ili predlaže, a da je to dobro i prihvatljivo opoziciji. Isto tako ne može ništa dobro i prihvatljivo predložiti opozicija, da bi to prihvatila pozicija. Dok je tako, nema nam pomaka. Svako malo zazivaju se ostavke i pad vlade, bez prijedloga i rješenja problema. Što nude novi izbori? Vrlo vjerojatno, kako je i bilo u prošlosti, formirat će se blok stranaka “A” protiv bloka stranaka “B”. Valja svakako imati u vidu da većina satelitskih stranaka, najvjerojatnije ne bi prešla samostalno izborni prag, ali bi u slučaju pobjede u bloku, nezasluženo (mimo volje birača) došla na vlast. Dosadašnje iskustvo nas uči da niti tako relativni “musaka” pobjednici nemaju većinu, a gubitnici još manje, pa se onda poseže, kažemo kupuju manj- kajući mandati u protivničkom dvorištu. Sve uz veliku graju gubitnika, a mi birači, nemoćni/začuđeni svatovi, koji ne možemo spriječiti taj neprirodni, uglavnom neprihvatljiv brak. Ako tri zastupnika iz pozicije u Skupštini grada Zagreba, pretrče u opoziciju to je u redu i demokratski, a ako tri zastupnika iz opozicije to isto učine u suprotnom smjeru, to je za DORH. Možda i je, ali i onaj drugi smjer je upitan. Epilog te dvosmjerne trke je, svi su kažnjeni. Tu nema sreće. To je sve dokaz sveopće političke nezrelosti društva u cjelini i toleriranje tog “makijavelizma”. Stanje se u Hrvatskoj može opisati s dvije riječi, sveopće nezadovoljstvo. Osim spomenutih pojava i primarno materijalnih nedaća dijela pučanstva, ukazujem na pojavu na koju se rijetko tko osvrće, a česta je u sredstvima javnog priopćavanja. Radi se o usporedbama nas i nama sličnih država,( misli se na države ex komunističkog bloka ), glede rasta BDP-a, standarda, konkurentnosti itd. Iritantno je, nestručno, pa i zlonamjerno zanemarivati određene činjenice, koje bitno utječu na naše zaostajanje. Sportskim rječnikom rečeno, ne mogu se uspoređivati olimpijci i para-olimpijci, a i svi natjecatelji trebaju startati s istih startnih ravnina. U kojoj je od navedenih država komunizam pao u krvi?. Zar ta krv nije ostavila trag?Što je s tisućama mrtvih. Što je s ranjenim, njihovim liječenjem, njihovim brakovima, djecom, stotinama tisuća izbjeglih i prognanih, njihovom uništenom i opljačkanom imovinom. Koliko je uništenih tvornica, gubitaka radnih mjesta, pa i tržišta na koja se više nije lako vratiti.Zar se sve to izgubljeno može tako lako i brzo obnoviti? Koliko košta ta obnova?. Koliko nam je agresor opljačkao tvornica, prirodnih dobara (nafta Đeletovci, šume itd), koliko nam je poduzeća ostalo u drugim republikama?. Agresor sruši (nažalost i mi), srpske kuće, a mi ih obnovismo. Gdje je završilo oružje TO, nismo li morali kupovati oružje za obranu u “švercu”uz osudu, kao i sve ostale ratne potrepštine. Sve ovo trebaju znati svi,a naročito mladi, pogotovo oni koji odoše van. Očito je da se gledaju samo brojke i grafovi a ne vide se ljudi uzroci i posljedice.Naravno da treba uzeti u obzir i poratne pljačke svih vrsta, kao i izostanak procesuiranja istih, ali niti toga ne bi bilo da smo se civilizirano razišli.Zašto nismo? Neka na to odgovore oni koji sve ovo zanemaruju. Cijela se Francuska digla na noge, tražeći i ubivši zločinca, a kod nas neznani broj višestrukih zločinaca mirno živi i radi i smije nam se. Sve radi oprosta, i naše kršćanske savjesti. Ako je kršćanski nakon udarca u jedan obraz, pružiti i drugi, znači li to da silovana žena u Vukovaru treba potražiti svog silovatelja i ponoviti dobrovoljno gnjusni čin? Tako se ponašaju naše institucije, nude drugi obraz, a onda se čudimo. Svevišnji kaže “krv Abela vapi za pravdom”. Tisuće naših Abela vape za pravdom, ne osvetom.