Andreja, Rundek i Ekipa “Ftičeki” podsjetit će vas na Toma Waitsa i Nicka Cavea
NAŠ GLAZBENI KRITIČAR PIŠE O TRENDOVIMA NA HRVATSKOJ ESTRADNOJ SCENI
Udomaćoj tranziciji i privatizaciji od devedesetih naovamo, pored šuma, banaka i rudnih bogatstava u novonastaloj slici neoliberalnog kapitalizma i kulturološkom poretku možda je ponajviše nastradala izvorna narodna glazba. Tamburice i klape od devedesetih su godina u rukama netalentiranih nepisanim dekretom pretvorene u zaštitni znak nove hrvatske kulturne matrice. Dakako, nisu bile krive tamburice i klape, nego netalentirani koji su i poznavateljima i širokoj publici ogadili pomisao na narodnu glazbu pa nije bilo čudno da su prazan prostor ispunili turbo-folk i ostali novi izumi koji su “narodnjake” koristili na banalan način. Bilo je iznimaka, ali one su samo potvrđivale pravilo da su se “veliki Hrvati” okrenuli narodnjacima, dok je tradicijska glazba i narodna baština u očima publike postala nezanimljiva i nebitna.
Napunili Tvornicu
Na kraju ispada da najbolju i najzanimljiviju etnoglazbu kod nas snimaju i čuvaju je od zaborava – rock-glazbenici. Zadnji dokaz za tu tvrdnju album je “Mura Mura” Andreje, Rundeka i Ekipe “Ftičeki”, spontani projekt nastao iz druženja Rundekove Ekipe koja je s njim svirala zadnju turneju “Apocalypso Now”, spojene s pjevačicom, trubačicom i performericom Andrejom Kurelec Košavić. Kad čujete album, podsjetit će vas na Toma Waitsa, a ponekad i na Nicka Cavea s Bad Seedsima, recimo svirkom u drugoj pjesmi “Zvira voda”. Na način kako je to radio i Tom Waits s polkama, klezmerom i ostalim, tako i Andreja, Rundek i Ekipa stvaraju emocionalno “istinitu”, nepatvorenu i svirački slobodnu glazbu. Bez suvišnog predumišljaja, proširena “ekipa” u dva dana snimila je album obrada međimurskih pjesama, uživo i bez ponavljanja, jer materijal ne samo da osjećaju, nego i “imaju” u malom prstu. Da se ne radi o nikakvom krivom srastanju ili nategnutom umišljaju, govori i podatak koliko su koncerata u međuvremenu odsvirali, koliko fešta napravili – uključujući i onu na otoku Zlarinu prošlog ljeta, snimljenu za videospot “Dolinom se šetala” – te usput nedavno napunili i zagrebačku Tvornicu kulture, a 23. ožujka predstavljaju album koncertom u zagrebačkoj Kinoteci. Međimurska pjesmarica odavno je inspiracija domaćim rock, pop i etnoglazbenicima. Od Johnnyja Štulića koji je jedan od najvećih hitova s Azrom imao upravo s međimurskom “Klinček stoji pod oblokom”, do Lidije Bajuk, Dunje Knebl, sjajnih Vještica, Cinkuša i mnogih koji su se s etnografskom preciznošću bavili istraživanjem međimurske pentatonike. Čak se i Bijelo dugme očešalo o međimurski zvuk s “Ružica si bila”, ali taj komercijalni vampirizam ispada smiješan kad čujete Andreju, Rundeka i Ekipu “Ftičeke” kako izvode “Rojžica sem bila” na novom albumu. Vjerojatni prvak uključivanja etnografskih motiva u autorsku rock-glazbu kod nas upravo je Darko Rundek. Još od Haustora sa Srđanom Sacherom, pa preko samostalne karijere, Rundek je u svoje pjesme i koncertne nastupe s različitim postavama redovito i sasvim prirodno uključivao elemente narodne i međimurske glazbe.
Vrhunski glazbenici
Bez nadređenoga “nasilnog” koncepta, prirodno srastanje Rundeka i “ekipa” koje je tijekom godina mijenjao, čak i u njegovim pjesmama koristilo je mnoge atribucije narodne glazbe. Od Haustora pa nadalje, upravo je korištenje duhačke sekcije ostalo jedan od trajnih recepata i Rundekovih doprinosa proširivanju zvučne slike domaće rock-glazbe. Stoga nije čudno da je upravo prirodan suživot i gušt zajedničkog muziciranja svih uključenih glavna odlika i prednost postave Andreja, Rundek i Ekipa “Ftičeki”. Sve ostalo do albuma “Mura Mura” išlo je kako i treba, prirodno. U 12 pjesama, uz Andreju Kurelec Košavić na vokalima i Rundeka na gitari i basu, ekipa Igor Pavlica (truba), Silvio Bočić (bubnjevi/gitara), Ana Kovačić (saksofon), Roko Crnić (kontrabas), Miro Manojlović (vibrafon/ udaraljke), Nataša Radušić (mandolina) i Marko First iz Cinkuša na violini (s kojima je Rundek i ranije surađivao), stvorili su bogate teksture, fluidne ambijente i opuštenu, slobodnu svirku. Izbjegavanje klišeja jasno se čuje i u naslovnoj pjesmi, drugom singlu “Mura Mura” koji u devet minuta trajanja vrlo jasno govori o čemu se tu radi. A radi se o autorskim obradama tradicijskih pjesama koje pravim znalcima dozvoljavaju proširivanje njihovih granica i nadgradnju, pa nakon toga žanrovski podjednako pripadaju idiomima etna, popularne glazbe ili neofolka. Ili nečeg trećeg, samo njima uhvatljivog spoja, jer radi se o muzičarima s karakterom, a upravo su njihova imena i prezimena razlog da su ove obrade u mnogočemu “autorskije” i proživljenije od puno toga što se pod autorskim provlači domaćom glazbom.
Vjerojatni prvak uključivanja etnografskih motiva u autorsku rock-glazbu kod nas upravo je Darko Rundek, još od Haustora sa Srđanom Sacherom pa preko samostalne karijere do današnje Ekipe s Andrejom