Strašna ideja u kojoj je smrt kao babuška – nema joj kraja

Tijekom prvih nekoliko scena izgleda kao da je riječ o simpatičnoj komediji punoj inteligentnoga humora da bi se s razvojem radnje smanjivao smijeh, a povećavala mračna atmosfera, a na trenutak čak i posve neugodne scene koje izazivaju anksioznost. Nova Netflixova serija “Russian Doll” (“Ruska lutka”) donosi priču o rastrojenoj, ali više od svega ciničnoj 36-godišnjoj Nadiji Vulvokov (Natasha Lyonne, Nicky iz “Narančasta je nova crna”) koju već na pola prve epizode udara automobil nakon čega ostaje na mjestu mrtva. Iduća scena je ponovljeni prizor s proslave njezina rođendana, kojom serija i započinje, a tijekom koje zbunjenoj Nadiji nije jasno kako se ponovno našla na svojoj zabavi. Nedugo potom Nadia umre ponovno silazeći niz stepenice, što je opet vrati na proslavu rođendana. Jednako kako Nadiji s vremenom postaje jasno da je zapela negdje između života i smrti i da se konstantno vraća u jedan te isti dan svoga življenja, i gledateljima zajedno s njom postaje jasno da će se u osam epizoda nagledati ponovljenih scena s kojima će se samo povećavati želja za odgovorom na pitanje zašto Nadia konstantno umire. Isto pitanje muči i Nadiju, čiji je lik N. Lyonne toliko snažno i suvereno donijela na male ekrane da gledatelj poželi da se snimi priča o više dana Nadijina života. Toliko tjeskobe zbog nemogućnosti izlaska iz ćorsokaka nekog vremena i prostora između života i smrti nemoguće je ne prenijeti na gledatelje od kojih će većina njih pogledati seriju u jednom dahu (pa čak i danu). Između umiranja i življenja Nadia sretne Alana (Charlie Barnett) koji ima isti “problem” kao i ona. Sada njih dvoje, mijenjajući svoje odluke u tih nekoliko istih sati života u koje se konstantno vraćaju i kojima, čini se, baš kao ni kod igranja s babuškama “nema kraja”, nastoje odgovoriti na pitanje zašto im se sve to događa. Nadia i Alan dobili su priliku o kojoj toliko ljudi sanja, a to je vratiti vrijeme unatrag i učiniti nešto drugačije. Međutim, “Russian Doll” donosi i egzistencijalističku ideju da bi svako vraćanje u prošlost i ispravljanje grešaka u koracima bilo više tjeskobno i pogubno nego pozitivno i korisno. Na kraju, spoznaju što ih to drži “ni na nebu ni na zemlji”, a time se ideja o ležernoj komediji s početka posebno snažno rasplinjuje. Postoji mogućnost da će prve dvije-tri epizode zbog usporene radnje odvratiti gledatelja od serije, ali za sve koji prežive taj “test” čeka jedna dubokoumna priča ušuškana u cinizam glavne junakinje. Međutim, iako se ispod površine krije filozofska priča o smislu postojanja, izneseni prijedlog smisla života koji donosi “Russian Doll” toliko je puta već viđen da na kraju završetak prve sezone ne donosi neko iznenađenje.

Zbog glume N. Lyonn moguće je osjetiti tjeskobu junakinje koja ne uspijeva odgonetnuti zašto stalno umire