KAKO JE STEPINAC SPAŠAVAO ŽIDOVE
U dogovoru s nadrabinom Freibergerom Židove je krio u Bolnici sestara milosrdnica, a od 1943. plaćao je njihove troškove
DR. VILKO PANAC NA SVOM JE ODJELU LIJEČIO I SKRIVAO OCA MALE GLUMICE LEE DEUTSCH, KOJA JE ZAJEDNO S MAMOM I BRATOM STRADALA 1943. GODINE U KONVOJU ZA AUSCHWITZ. KAO ODLIČAN OČNI LIJEČNIK, DR. PANAC LIJEČIO JE I VRH NDH, PA SU TAKO U JEDNOJ SOBI ZNALI BITI PAVELIĆEVA
ŽENA I DJECA, A NA DRUGOM ODJELU ŽIDOVI KOJI SU SE ONDJE SKRIVALI
Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, hrvatski blaženik i uskoro svetac, spašavao je Židove skrivajući ih od ustaša u Bolnici sestara milosrdnica. Činio je to u dogovoru sa Židovskom općinom Zagreb, a te dosad neotkrivene podatke prije ovogodišnjeg Stepinčeva Večernjem listu ustupio je zagrebački poduzetnik židovskog podrijetla Marko Danon.
– Kontaktirao sam sa Židovskim muzejom u Beogradu i začudio sam se kad su mi poslali podatke o svim Židovima koji su se liječili u Bolnici sestara milosrdnica i koji su se ondje skrivali! Počeo sam provjeravati imena u bolničkoj dokumentaciji i zaključili smo da su imena istinita te da su se ti ljudi liječili u bolnici i ondje se skrivali. Dakako, nama je sada teško reći tko se liječio, a tko se skrivao jer su te dijagnoze koje su napisane u liječničkim dokumentima vrlo teške dijagnoze i pitanje je jesu li ti ljudi doista bolovali od tih bolesti ili im je tako napisana dijagnoza poslužila kako bi se mogli dulje skrivati u bolnici – govori nam o svome otkriću Marko Danon, dodajući da su neki ljudi jako dugo bili u bolnici, čak nekoliko godina.
– Na primjer, jedan je čovjek bio ondje pune tri godine! Zvao se Leo Braff i bio je, zapravo, Nijemac koji je iz Njemačke pobjegao u Kraljevinu Jugoslaviju i onda je 1942. posredstvom Židovske općine Zagreb došao u bolnicu. Naime, Židovska općina Zagreb imala je dogovor s nadbiskupom Stepincem da svakoga koga oni preporuče bolnica primi na liječenje. Tako se Leo Braff tri godine skrivao u bolnici i preživio rat. Na popisu preživjelih Židova u Zagrebu nalazi se i njegovo ime – kaže Danon pokazujući kopiju bolničke dokumentacije za pojedine pacijente koja uključuje pismo Židovske općine, potvrde o smještaju u bolnicu te potvrde o uplati bolničkih troškova.
– Nadbiskup Stepinac imao je dogovor s predsjednikom Židovske općine dr. Hugom Khonom i nadrabinom Miroslavom Šalomom Freibergerom da Židove koje Židovska općina pošalje u bolnicu i jamči da će im platiti liječenje, bolnica odmah prima na liječenje. To je išlo zacijelo tako brzo da bi, na primjer, oni danas poslali dopis, a čovjek bi već sutra bio primljen u bolnicu. To je funkcioniralo do svibnja 1943. kad je u Zagreb došao Himmler a s njime i SS jedinice, koje su uhitile mnogo Židova u Zagrebu, između ostalih i predsjednika općine dr. Khona i nadrabina Freibergera, i odvezli ih u Auschwitz. Praktički je poslije toga Židovska općina vegetirala s jednim ili dva čovjeka koji su ostali i više nije mogla plaćati troškove za liječenje u bolnici, pa je zacijelo od toga svibnja 1943. do kraja rata za Židove koji su se skrivali u bolnici troškove podmirivala Zagrebačka nadbiskupija. Oni su, u svakom slučaju, još dvije godine bili u bolnici – objašnjava Danon, napominjući da se Židovi u to vrijeme nisu mogli liječiti u državnim bolnicama, nego isključivo u Bolnici sestara milosrdnica kojom je upravljala Katolička crkva i koja je imala svoju autonomiju pa NDH na nju nije imala utjecaja.
– Da nije bilo Bolnice sestara milosrdnica, Židovi u Zagrebu, nažalost, bez obzira na to u kojem su statusu bili, arijevaca ili iz mješovitih brakova ili su pak prešli na katoličku vjeru, ne bi mogli biti liječeni u drugim bolnicama jer su bile pod upravom NDH. Mogli su se liječiti isključivo u Bolnici sestara milosrdnica i skrivati se ondje – kaže Danon, dodajući da su sestre milosrdnice prije rata tu bolnicu osuvremenile tako da je bila najbolja i najopremljenija bolnica u Kraljevini Jugoslaviji. Od kvalitete kadrova nadalje, od kirurgije, oftalmologije i drugih odjela.
Tragična sudbina sestara
– Šef očnog odjela bio je dr. Kurt Huhn, koji je poslije bio ravnatelj bolnice, a njega je naslijedio čuveni dr. Vilko Panac, koji je na svome odjelu liječio i skrivao oca male glumice Lee Deutsch, koja je zajedno s mamom i bratom stradala upravo 1943. u konvoju za Aushwitz. Tata je cijelo vrijeme bio u bolnici jer su oni vjerovali da će Nijemci u logor odvesti samo starije muškarce, a ne i djecu. On se tako spasio, a cijela mu je obitelj stradala. Ondje je bio smješten i poznati svjetski kipar i medaljer Viktor Bernfest. Dr. Panac je, kao odličan očni liječnik, liječio zacijelo i vrh NDH, pa su u jednoj sobi bili Pavelićeva žena i djeca, a na drugom odjelu Židovi koji su se skrivali – govori Danon, navodeći da je u bolnici radilo 159 časnih sestara.
– One su, zajedno s liječnicima, bile silno odane svojim poglavaricama i nadbiskupu Stepincu i, prema mojim informacijama, nikada nijednog Židova koji je bio u bolnici nisu prijavile. Ni Gestapou, ni SS-ovcima, ni ustaškoj policiji. Nikomu! Zamislite koliko su se one straha nauživale tijekom rata da im na odjelu ne pronađu Židove. Mogli su ih sve strijeljati zbog toga. A onda su poslije rata doživjele nesretnu sudbinu jer su protjerane iz bolnice. I to 1. listopada 1948. njih 70 te 1. rujna 1949. sve ostale. A Bolnicu sv. Vinka, koju su držale za liječenje časnih sestara, sa 70 kreveta, također su komunisti uzeli i potjerali van bolesne sestre. Mogle su sa sobom uzeti samo deset kreveta – kaže Danon i navodi primjer časne sestre Blande (Katarine) Stipetić koju su komunisti bezdušno ubili nakon ispitivanja.
Naime, prema pismu gospođe Marije Movrić iz Zagreba, tj. prema njezinu svjedočanstvu sestrama milosrdnicama u njezinoj 83. godini, koja joj je u srednjoj školi predavala fiziku, 1945., nakon dolaska partizana u Zagreb, sestra Blanda radila je u bolnici u Vinogradskoj, na dječjem odjelu, te je skrivala svoga rođaka koji je bio hrvatski časnik i, razumije se, nikakve zločine nije počinio. Bio je uvjereni katolik. Međutim, netko ju je izdao partizanima.
“Našao se jedan izdajica među osobljem bolnice koji ju je prijavio. Došla je Ozna i odvela je i s. Blandu i njezinog rođaka i oboje su bačeni u Jazovku. Sestra Blanda Stipetić došla je pred tzv. Vojni sud Komande grada Zagreba, kojim je predsjedao dobro poznati kapetan Vlado Ranogajec, koji je u samo jednom danu 58 ljudi osudio na smrt, što strijeljanjem što vješanjem, a među njima i časnu sestru Blandu Stipetić. Vjeruje se da suđenja nije ni bilo. Svi su mučenici prvo smaknuti, a zatim su pisane nekakve divlje presude“, posvjedočila je Marija Movrić, a milosrdnice sestru Blandu zajedno sa sestrama Žarkom (Julijanom) Ivezić, Trofimom (Mandom) Miloslavić, Kornelijom (Arminom) Horvat, Liphardom (Josipom) Horvat, Konstantinom (Rozom) Mesar i Geraldom (Anom) Jakub, koje su također skončale u jami Jazovki, časte kao sestre žrtve komunizma.
Dolaskom komunističkog režima, kada su sestrama bile oduzete sve odgojne i zdravstvene ustanove, sestre su bile prisiljene baviti se teškim fizičkim radom na gospodarstvima. Istodobno su se uključile u župski pastoral, vođenje crkvenog pjevanja i katehizacije u brojnim župama na području bivše Jugoslavije. Sestre koje su izbačene iz bolnice spavale su na hodnicima samostana u Frankopanskoj ulici u Zagrebu i, prema sjećanju starijih redovnica, to je bilo jedno od najtežih vremena za njihov red.
– Svi liječnici poslije rata, poput Vatroslava Flortshutza, velikog traumatologa, inače oca redateljice Ivice Boban, dobili su otkaz u bolnici – kaže Marko Danon, navodeći da se radi o velikoj nepravdi jer se i nadbiskup Stepinac, uz sestre milosrdnice, jako brinuo za bolnicu.
– Kad je Stepinac postao nadbiskup koadjutor odmah se počeo silno brinuti za bolnicu – kaže Danon i navodi podatak o Stepinčevoj pomoći sestrama milosrdnicama da naplate 1934. dugovanja pojedinih banovina, zbog kojih se bolnica našla u financijskim teškoćama.
Naime, nova vrhovna uprava sestara milosrdnica te je godine poslala dopise s potraživanjima izravno banu svake banovine, odnosno ako se radilo o dugu države, pisali su ministarstvu financija u Beograd. Neki su odjeli u bolnici zbog financijskih problema, tj. dugovanja bolnici, bili toliko dotrajali da bi uskoro bili neupotrebljivi da nisu obnovljeni. No to nije išlo bez naplate dugovanja, pa je upraviteljica bolnice s. M. Anuncijata Ivanušec, koja je bolnicom upravljala 1934.-1937. i bila prva sestra na toj dužnosti, o tome problemu obavijestila nadbiskupa koadjutora Stepinca, koji je zbog toga osobno otišao u Beograd i tražio da se isplate dugovi.
“Dobio je kao odgovor obećanje da će ministar socijalne politike dr. Cvetković (kasnije potpisnik sporazuma Cvetković - Maček, nap. a.) i ministar građevine dr. Kožulj zbog toga doći u Zagreb. Oni su 15. prosinca 1936. doista stigli u Zagreb, svaki sa svojim predstojnikom ureda. Pitanje dugova konačno je riješeno, i to tako da se ministarstvo obvezalo isplatiti bolnici šest milijuna svojih dugova: tri milijuna u gotovu novcu, a tri milijuna u bonovima koji će se koristiti u hipotekarnoj banci sa stalnim procentima gubitka tako da će se za njih dobiti najviše 2,358.592 dinara. Time je riješeno financijsko pitanje državnih dugova, a uvođenjem otvorenih kredita počelo se misliti i na restauraciju bolnice“, piše u monografiji Sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga.
Nitko nije znao za dogovor
– Koliko je ukupno Židova liječeno i skrivano u Bolnici sestara milosrdnica? – pitamo Marka Danona.
– Došao sam do brojke 25, možda maksimalno 30. Koliko sam mogao pratiti, bila je i bolnica u Budimpešti koja je također skrivala Židove, no ondje je to bilo kratko vrijeme, dok Rusi nisu ušli u Budimpeštu. U glavnoj kući sestara milosrdnica u Budimpešti sestre su držale 150 djece i oko stotinu odraslih. Spasile su oko 250 ljudi tijekom rata – objašnjava Danon, dodajući da se dosad možda znalo za neke pojedine Židove da su liječeni u bolnici, poput oca Lee Deutsch, za kojega se zna da je preživio rat zahvaljujući smještanju u bolnicu i da nije stradao kao cijela njegova obitelj.
– No dosad se za taj dogovor između nadbiskupa Stepinca i Židovske općine Zagreb nije znalo. Odnio sam dokumentaciju o tome i upoznao s time i ravnatelja KBC-a Sestre milosrdnice i postulatora Stepinčeve kauze za kanonizaciju mons. Jurja Batelju. Ravnatelj je dao pregledati sve dokumente koje sam mu donio i provjerio ih u Državnom arhivu Hrvatske i potvrdio da svi ljudi koje imam u evidenciji postoje i u bolničkoj evidenciji i da su ondje liječeni – kaže nam Marko Danon.