SAŠA ANOČIĆ UOČI PREMIJERE KIKLOPA: SAD SAM SASVIM SIGURAN - MELKIOR JE SAM RANKO MARINKOVIĆ

U granicama svojih moći aktualna je predsjednica afirmirala Hrvatsku u svijetu i sebe u Hrvatskoj. Onaj tko je i u domovini i u svijetu na dobru glasu može računati na glas većine hrvatskih građana

Svemoćni Franjo Tuđman nanio je “veliku štetu” Pantovčaku, na kojem je bio desetak godina jer je iza njega ostala i iznimna zvučnost riječi – predsjednik države. Otkad je Račanova vlast oduzela ovlasti predsjedniku, tada Mesiću, postoji velika razlika između mita o šefu države i njegova značenja. Ta razlika još uvijek utječe i na birače i na one koji se vide na slavnom zagrebačkom brdu. Predsjednik ima određene ovlasti u vojsci i diplomaciji, u drugim područjima, ako zanemarimo nekoliko načelnih ustavnih odredbi o odgovornosti za državu i za funkcioniranje vlasti, uopće ih nema. Stjepan Mesić je tu predsjedničku beznačajnost nadoknađivao “otvaranjem vrata hrvatskom gospodarstvu u svijetu”, kako se sam hvastao, i nekim iritantnim postupcima i izjavama kojima je razjarivao povelik broj građana. Sličnom iritantnošću (parlament u Sarajevu, Knesset) proslavio se i njegov nasljednik Ivo Josipović, pa je ostao više upamćen po njoj nego po nekim stvarnim učincima. Zahvaljujući i tome, ali i dojmu koji je ostavljao kao “smrznuta lignja”, poslije gubitka drugog mandata u politici, koju nije napustio, strmoglavio se jače nego bilo koji drugi političar u samostalnoj Hrvatskoj. Pet godina su ankete i mediji razglašavali kako ima potporu više od 80 posto građana, a sada je sa svojom strankom oko nule. Kolinda Grabar-Kitarović prva je zapravo predsjednica koja odgovara reprezentativnoj ulozi što je ima šef države bez ovlasti u izvršnoj vlasti. No, ni s njom nije nestalo spomenute razlike između zvučnosti Pantovčaka i malih ovlasti koje ima predsjednik. Dapače, ona je tu razliku i povećala izrazito pojačavši narodsko obilježje svoje dužnosti. Uz to što je u svijetu za Hrvatsku nekim inicijativama, susretima i istupima učinila neusporedivo više od Mesića i od Josipovića, u javnosti je htjela pokazati da je biti predsjednik vrlo, vrlo važno, puno više nego što se vidi da je važno i nego što je opipljivo kao materijalni boljitak zemlje. Bila je i poglavarica svidljivosti i poglavarica države. Golemoj većini građana bilo je to više simpatično nego odbojno. Samo njezinim jalnim protivnicima smetala je njezina česta prisnost s građanima, slavljenje uspjeha sa sportašima, nesuzdržani izrazi domoljublja i drugi grijesi koji “ne priliče predsjedniku države”. Jednu marginalnu osobu, koja se počela uspinjati u politici i koju neki vide kao kandidata na predsjedničkim izborima, takva slika o Kolindi u javnosti posebno je raspaljivala – Daliju Orešković. U svojim istupima njome se najviše bavila, nazivala ju je nulom, “stidjela” se njezinih postupaka..., unatoč tome što bi za moguće buduće vlastodršce predsjednica države s vrlo malim ovlastima trebala biti neusporedivo manje zanimljiva od političara iz izvršne vlasti pa i iz oporbe. I unatoč tome što je, kad je osnovala stranku, rekla da joj je cilj pobjeda na parlamentarnim izborima. Očito, dakle, gospođu Orešković mnogo više more neki osobni razlozi zbog kojih joj je Kolinda nesnosna nego Kolindina politika. Neko žensko, erotsko rivalstvo. Kandidat za predsjednika države ponovno bi mogao biti Milan Bandić, no on jedva išta znači dalje od Zaprešića, Sljemena, Sesveta, Velike Gorice, Brezovice i Kerestinca. I dalje od birača koje osobno ne poznaje. Osim toga, pošto je izgubio od Josipovića teško može imati takmaca koji ga ne bi pobijedio. Ankete pokazuju da bi najozbiljniji protukandidat Kolindi mogao biti Zoran Milanović. Dakle, još jedan gubitnik i osoba koja ničim ne sliči na predsjednika države. Temperamentom i pokretljivošću on je, ako ima drugih kakvoća, za dinamičnu izvršnu vlast a ne za paradiranje, sjedenje, primanje, dijeljenje odlikovanja... Osim toga, na Pantovčaku treba biti pomirljiva osoba a ne svadljivac, snošljiva a ne isključiva, sabrana a ne razdražljiva, osoba s naglašenim taktom a ne s osvetničkim žarom, s rukom pruženom za pozdrav a ne s “razbijačkim” gardom, osoba koja poštuje druge pa im čestita na uspjehu što on nikad nije učinio Kolindi pošto je izabrana za predsjednicu. Bilo bi bolje da se kandidira tamo gdje bi vjerojatno uspio, u svojoj stranci, SDP-u, i da s njom pokuša učiniti nešto što bi moglo biti mnogo djelotvornije od kandidature za predsjednika države, pa i od šefovanja na Pantovčaku ako bi bio izabran. Zaključno rečeno – Kolinda nema konkurenciju, u granicama svojih moći afirmirala je Hrvatsku u svijetu i sebe u Hrvatskoj. Onaj tko je i u domovini i u svijetu na dobru glasu može računati na glas većine hrvatskih građana.

Iza prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana ostala je i iznimna zvučnost riječi – predsjednik države