Čekajući reformu – dočekali smo ideologiju i teške torbe

Učenici, učitelji, profesori i nastavnici predugo su čekali reformu obrazovanja da bi lako pristali na liniju manjeg otpora sažetu u jednostavnosti rečenice: “Bolje išta nego ništa.” U takvoj, bilo kakvoj reformi obrazovanja, gotovo je iluzorno očekivati napredak ili rasterećenje učenika, no istovremeno moramo priznati: Hrvatska nije spremna za “liberalizaciju” obrazovanja tako da se učiteljima, profesorima i nastavnicima prepusti potpuna sloboda u izboru nastavnih materijala i sadržaja bez ikakvih smjernica ili uputa. Ne zato što naši nastavnici nisu kreativni ili ne daj Bože zato što su nesposobni samostalno birati nastavne materijale, već zato što im u toj samostalnosti baš nitko nije ponudio zaštitu i sigurnost bude li se njihov izabrani sadržaj kositi, primjerice, sa svjetonazorom pojedinog roditelja ili svjetonazorom pojedinog ravnatelja ili ministra. I tako ih koštati čak i posla u pokušaju da budu “kreativni” ili “drugačiji”. Baš zato, model koji je uključivao definirani obvezni sadržaj lektire, uz listu definiranih izbornih naslova, kao što je to bio slučaj s hrvatskim jezikom koji je u čak sedmoj verziji kurikula izrađivala stručna skupina, bio je put ka kompromisu. S liste je svaki nastavnik mogao birati naslov i truditi se potaknuti učenike na čitanje. A zapeo je na putu. I to onom u kojem je lista obvezne lektire izmijenjena, a lista izbornih djela posve ukinuta. Zapelo je i u poštovanju pravila u provedbi reforme, ali to je palo u neki drugi plan. Razumljivo, barem kad je riječ o roditeljima, kojima je teško poloviti sva prava i obveze stotina imenovanih, razriješenih, pa iznova imenovanih raznih skupina uključenih u reformu. Jer znatno je lakše raspaliti ideološku vatru, jednostavnije je debatirati o pojedinom naslovu tražeći mu sve mane ili reformu obrazovanja promatrati kroz segment isporučena tableta ili težine školske torbe. To su lake i probavljive teze, ali daleko od suštinske reforme kojoj već četiri godine baš svi odreda “tražimo dlaku u jajetu”. Tražimo stručnjake. A dosad smo stotinu različitih (svjetonazora) stručnjaka smijenili, zamijenili i iznova imenovali tvrdeći da su upravo izabrani stručniji od prethodnih. Čini se, nitko nam nije valjao. Sada bi problem, barem u lektiri, trebali riješiti nastavnici – anketom. Ponovno smo na njih prebacili odgovornost. Očito su zaduženi za “peglanje” problema, a bit škole – to će ipak odrediti politika.

SADA ĆE SADRŽAJ LEKTIRE ODREDITI NASTAVNICI ŠKOLA NI VIŠE NI MANJE NEGO – ANKETOM