Špekulantima s POS-ovim stanovima odmah doći na naplatu

Cijeli će kredit

će anketni upitnik prema profesorima na tu temu.

Planirate li podržati Kolindu Grabar-Kitarović ako se kandidira na sljedećim predsjedničkim izborima, imate li svog kandidata i što mislite o potencijalnoj Milanovićevoj kandidaturi?

O tome nismo razgovarali na tijelima stranke, moj osobni izbor sigurno ne bi bila gospođa Grabar-Kitarović, a dalje od toga uopće nismo razgovarali – fokusiramo se na izbore za Europski parlament. Predsjednica je tijekom svog mandata imala posla s radikalnom desnicom, ljudima s društvenih margina. Meni se to ne sviđa.

Preskočili ste pitanje o Zoranu Milanoviću...

Nismo još o tome razmišljali kao stranka, a ni ja osobno. Mislim da ni on sam o tome ne razmišlja ozbiljno.

Kao čovjek iz struke, slažete li se s predsjednicom da bi fasade u centru Zagreba trebale biti malo življe?

Neki dan sam bio u Labinu koji je rekorder u energetskoj obnovi svojih višestambenih zgrada i promjene su goleme. Prije dvadesetak godina to je bio siv, tmuran grad. Sad je prekrasan, s prekrasnim fasadama, nisu sve sive i tmurne, ima različitih boja, a posebno je važno da oni imaju u gradu komisiju koja se bavi bojama na zgradama. Eto preporuke za sve gradove koji imaju sličan problem. Moje ministarstvo će ih uvijek podržati.

Osvrnula bih se i na razloge za koaliciju s HDZ-om koje ste istaknuli u vašem pismu članovima HNS-a 2017. godine. Smatrate li da je svojim djelovanjem HNS uspio vratiti radikale, populiste i ekstremiste na margine društva i političkog sustava, spriječiti da Hrvatska zastrani u smjeru Mađarske i Poljske kad su u pitanju ljudska prava i slobode, spriječiti zastoj u povlačenju sredstava iz EU te spriječiti da se u politici sve svede na pitanja koalicije, suradnje, preslagivanja... Imamo vrlo svjež primjer zagrebačkog gradonačelnika...

Na sva četiri pitanja odgovor je “da“. Prvo, sve manje i u medijima i u javnosti ima teških ideoloških rasprava, neprijateljskih strelica iz desnih i lijevih rovova, a to treba zahvaliti stabilnosti Vlade. Što se tiče pokretanja i privlačenja sredstava iz EU, samo naše Ministarstvo prošle godine je iskoristilo 60 posto više sredstava nego što je bilo planirano. Da nije bilo Vlade, nijedan ministar ne bi mogao potpisati nijedan ugovor za sredstva iz EU. Također, unatoč kritikama, mislim da se svi možemo složiti da ne idemo smjerom Poljske i Mađarske. I četvrto, ni na kraj pameti nam nije nikakvo preslagivanje jer imamo drugog posla: 5000 stambenih kredita, 8000 POS-ovih stanova, izmjene 12 zakona u ovoj godini kako bi omogućili našim građanima da kvalitetnije, brže i jeftinije dođu do dokumentacije potrebne za gradnju kuće. Ne trebamo se i nemamo vremena baviti preslagivanjem. Potpuno smo sigurni da neće biti nikakvog preslagivanja Vlade.

Premijer Plenković nekoliko je puta izjavio: „Nikad više s Mostom!“Što biste vi na temelju dosadašnjeg iskustva izjavili na pitanje hoćete li i dalje surađivati s HDZ-om?

Rekao bih da je HNS otvoren prema onima koji žele bolji život naših građana, ne temeljen na ideologijama, nego na novim tehnologijama.

Znači, suradnja s HDZ-om je dobra? Je li dobar i premijer?

Unatoč svim izazovima, imamo rezultate. Premijer omogućuje – ili točnije rečeno – ne koči programe koje mi provodimo za dobrobit građana. Dok je tako, u nama će imati partnera.

Narodi, uz ostale načine, i novčanicama izražavaju hijerarhiju vlastitih povijesnih i duhovnih vrijednosti. U hrvatskoj hijerarhiji najviša tri mjesta zauzimaju Radić, Marulić i Starčević. Predsjednik Tuđman nije slučajno uspostavio takav red: oni su naime kvintesencije socijalnog, kulturnog i političkog duha Hrvata; izraz najviših, trajnih i međusobno povezanih duhovnih stremljenja hrvatskoga naroda. Pritom je Starčević najviše rangiran jer je borba za hrvatsku državu conditio sine qua non povijesnog ozbiljenja hrvatskoga naroda u punoći njegova karaktera i ukupnosti duhovnih moći i težnji, jer „bez samostalnosti i neodvisnosti narod ne može biti narodom, osebom; nego je samo puk, množina čeljadi“. Prisjetimo se, on se javlja u času kada je Hrvatska, nakon Jelačićeva „bljeska“, utonula u vrtlog unutarnjih podjela razdirana strahovima od budućnosti i opterećena traženjem saveznika, od kojih nijedan, dakako, nije mario za hrvatsko državno pravo, nego za svoje interese. Dolazi u trenutku kada su mnogim Hrvatima usta bila puna Europe onoga doba i fokusira pogled nacije na jedno: na Hrvatsku, na Domovinu. On, „najlucidnija naša glava“, kako ga je nazvao Krleža, proročki govori Hrvatima da nisu nedostojni budućnosti slobode ozbiljene u državi; zove ih da se probude i osvijeste te istodobno kori zbog njihova oportunizma, malovjerja u vlastite sposobnosti; kori ih jer olako napuštaju svoje tlo i uludo u međusobnim svađama rasipaju ono malo slobode i samostalnosti što imaju. Njegov je govor opor i „nekorektan“, i zato ga politički „mainstream“ne voli, ali narod ga poštuje, a mladež ga sluša: cijela mala vojska književnika i inteligencije staje iza njega i pronosi njegovu misao. A ta misao preživjela je unatoč nastojanjima da bude zatrta ili marginalizirana, bilo tako što ga se promoviralo u liberala, čime ga se zapravo isključivalo iz hrvatske političke matice, budući da politički liberalizam u Hrvata nikada nije uhvatio dubljega korijena, bilo tako što ga se diskvalificiralo kao zanesenjaka i ridikula. Jest, on je duboko vjerovao u ideale bratstva, jednakosti i slobode, ali ne kao liberali 1789., kada je Revolucija u ime tih ideala tamanila ljude, nego je te ideale gledao na kršćanski način, kao vodilje moralnog preporoda društva. Također je on stekliški bjesnio protiv „slavoserba“, no u nj je to bila prije svega etička atribucija kojom se obrušavao na „bitange“i „hrđe“, protiv sluganstva, hipokrizije i egoizma, misleći pritom prije svega na one Hrvate koji ne samo što ne razumiju historijsku nužnost hrvatske države nego ne razumiju ni važnost njezine moralne izgradnje. Kao čovjek, intelektualac, političar i više vođa naroda nego jedne stranke on ima samo jedan, integralan moral, u kojemu je na prvome mjestu dostojanstvo osobe i naroda kao „osebe“, iz kojega proizlazi dostojanstvo države. U neku ruku on je, pola stoljeća prije pojave personalizma i iz njega iznjedrene ideje ljudskih prava, u našim prilikama bio uspostavio hrvatski model ljudskih prava, prava moralno profiliranih na uzajamnoj odgovornosti osobe i države. Temelj tomu odnosu je kršćanski etos, što nije značilo nikakav vjerski ekskluzivizam, jer je on kršćanski moral držao izrazom univerzalnih moralnih načela, pa stoga između njega i, primjerice, islamskog morala, koji je doživljavao na temelju poznavanja bosansko-hercegovačkih muslimana, nije vidio bitnih razlika. Moralno dakle integralan i personalističan, on upozorava kako se, liši li se politika morala, koji pred sobom treba imati u vidu osobu čovjeka i „osebu“naroda, sve ono što i mi danas držimo neupitnim sredstvima demokracije - stranke i izbori, mediji i agitacija - lako može pretvoriti u podmuklo sredstvo zatiranja njihova dostojanstva. Moral države počiva prije svega u slovu i duhu zakona, vrijednost pak zakona „stoji do uporabe, a ova do javnih službenika“, od najnižih do najviših. Drugim riječima, budući da je i narod „oseba“, država ga ima takvim držati i služiti mu sa što većim osjećajem za socijalnu pravdu. A to je par excellence moralna vrednota. Svim time Starčević je bio protivan materijalističkom poimanju države kao pukom financijskom i sigurnosnom servisu. Njegova krilatica „Bog i Hrvati“ne znači isključivost tipa „Bog i samo Hrvati“, nego izražava uvjerenje da je hrvatski narod po Božjem zakonu suveren odlučivati o sebi, uvažavajući pritom moralnu komponentu toga suverenizma. On traži da država stane iza morala i zato želi reafirmirati i na svoj način politički reorganizirati poredak duhovnih vrednota i nacionalnih ciljeva, želi ne samo državu nego želi i da država služi moralnoj izgradnji osobe tako da i sama bude moralna „osoba“. Kada kaže „širite moral dobrimi djeli za ovaj i za onaj svijet“, to upućuje na to koliko je njegova politička misao duboko transcendentna i humanistička. Kada bi mogao ustati u ovo doba, Starčević bi zacijelo jednako grmio protiv svega što je nemoralno, bilo ne znam kako ozakonjeno; grmio bi protiv floskule da biti pošten znači biti nesposoban; grmio bi protiv „pravne države“u kojoj je pravda teško dostižna; grmio bi protiv svega što čovjeka, građanina i Hrvata naših dana moralno ponižava tako što ga životno uvjetuje socijalnim ili političkim statusom. Grmio bi to više što bi sve te moralne aberacije vidio u samostalnoj Hrvatskoj. I pitao bi nas naposljetku: „Širite li moral dobrimi djeli za ovaj i za onaj svijet“? Ali kakav, koji moral mogu širiti takva djela? Korporativistički, socijalistički, liberalistički moral „laissez faire“, kršćanski moral...? Što od toga Hrvatskoj danas može biti univerzalna moralna baza? Dok god ne razriješi pitanje kojemu će se moralnom carstvu prikloniti, na koji će moral politička, a zatim i pravna misao i praksa osloniti svoje djelovanje, Hrvatska neće pravo znati kamo ide. Ante Starčević umro je 28. veljače 1896., no još za života postao je Otac Domovine jer mu je misao u punom smislu riječi bila očinska. Možda više nego ijednoga Hrvata, njegova misao je misao 21. stoljeća jer su pitanja koja je postavio i odgovori koje je dao validni i danas. Ostati mu je stoga tamo gdje jest – na novčanici od 1000 kuna. Dok je još imamo.

Grmio bi protiv svega što čovjeka ponižava tako što ga uvjetuje socijalnim ili političkim statusom