EK je gotovo deset godina progledavao Hrvatskoj kroz prste na Zakonu o Ini
Zakon o Ini mijenjao se po hitnom postupku ne zbog tajnog dogovora s Orbánom, ni zbog obezvređivanja suđenja Sanaderu, ni zbog izdaje nacionalnih interesa, što su sve teze koje su se čule u saborskoj raspravi prošloga tjedna, nego zbog nečeg oko čega nije bila potpuno iskrena ni Vlada ni vladajuća većina, ali što je iz perspektive Bruxellesa jasno kao dan. Zbog toga što je Europska komisija, nakon višegodišnjeg progledavanja Hrvatskoj kroz prste po ovom pitanju, izgubila strpljenje i bila spremna neminovno dati Hrvatsku na Sud Europske unije zbog neusklađenosti Zakona o Ini s pravnom stečevinom EU. Nacrt takve odluke bio je ne samo napisan nego i stavljen na dnevni red kolegija Europske komisije 23. siječnja. Ali odluka je povučena praktički u posljednji tren. Kako otkriva službeni zapisnik s tog sastanka, predsjednik Komisije Jean-Claude Juncker objasnio je kako se tog istog dana premijer Plenković pismeno obvezao uputiti izmjene zakona u Hrvatski sabor po hitnoj proceduri koja će omogućiti da se do kraja veljače Zakon o Ini uskladi s propisima EU. Juncker je bio taj koji je predložio
Nije sve bruxelleski diktat, ima dosta toga i u klasičnom hrvatskom muljanju, ignoriranju očitog i odgađanju neminovnog
da se uopće povede rasprava o povlačenju ovog predmeta iz paketa niza drugih “infringement” procedura. Stoga se iz zapisnika može lako zaključiti da je Plenković zvao Junckera da mu pomogne, da mu je Juncker sugerirao da napiše pismo i potom s tim pismom uvjerio Komisiju da tužba protiv Hrvatske nije nužna jer će zakon o Ini biti promijenjen i prije no što poštar donese tužbu iz Bruxellesa u Luxembourg. To su činjenice, a kakva je pouka? Neki bi, predvidljivo, srljali u zaključak: evo, Bruxelles nam nešto diktira. Taj je zaključak jednostavan, brz, lak i – pogrešan. Ništa tu Bruxelles ne diktira, nego u EU postoje pravila koja vrijede za sve i ta pravila Hrvatska je prihvatila kad je ulazila u EU, obvezala se tijekom pregovora da će do ulaska u punopravno članstvo uskladiti svoj Zakon o Ini s propisima EU, a onda to usklađivanje odugovlačila, evo, već dobrih osam-devet godina. Najnevjerojatnija stvar u ovoj priči nije to da Bruxelles nešto diktira, nego to da je Hrvatska toliko dugo uspijevala izbjeći pokretanje tužbe od Komisije, kojoj je posao da takvu tužbu pokrene. Najnevjerojatnije je da je tipično hrvatsko muljanje toliko dugo prolazilo u Bruxellesu i odgađalo odluku Komisije. Koliko točno dugo? Obvezu promjene Zakona o Ini Hrvatska je preuzela 2010. godine prilikom zatvaranja poglavlja o slobodi kretanja kapitala. Prve korake u proceduri zbog povrede prava Unije u ovom konkretnom slučaju Komisija je poduzela 2014., nakon što, dakle, Hrvatska nije do 1. srpnja 2013. izmijenila to što se u pregovorima obvezala da će izmijeniti. Potom je Komisija 2017. donijela odluku da uputi Hrvatsku na Sud EU zbog Zakona o Ini. Odmah je, međutim, i donijela odluku da privremeno odgodi to podnošenje tužbe. Dakle, da se progleda kroz prste u nadi, i u skladu s uvjeravanjima iz Zagreba, da će zakon biti promijenjen i bez potrebe za tužbom. Onda se skoro dvije godine nije ništa događalo, popala maca i hrvatsku obvezu i Komisijinu tužbu, ali ovaj saziv Komisije na isteku svog mandata očito shvaća da ne može baš toliko političkim odugovlačenjem ignorirati svoje pravne procedure pa se događa sve ovo gore navedeno. I aktualna i svaka prethodna hrvatska Vlada od one koju je vodila premijerka Jadranka Kosor mogla je na vrijeme i u normalnoj proceduri promijeniti Zakon o Ini. Nije, jer je Ina višedimenzionalna priča, politički kontaminirana hrvatsko-mađarskim sporenjem oko upravljanja i razvoja kompanije i opterećena opravdanim sumnjama (koje se rješavaju na sudu) u tešku korupciju i kriminal u vrijeme i u režiji premijera Ive Sanadera. Ali sve to nema nikakve pravne veze s obvezom Hrvatske da bude usklađena s propisima Europske unije koji vrijede za sve (najpoznatiji slučaj gdje su vrijedili i primijenjeni isti ti propisi je tužba Komisije protiv Njemačke zbog prava zlatne dionice u Volkswagenu). Ukratko, poanta priče je da nije sve bruxelleski diktat; ima dosta toga i u klasičnom hrvatskom muljanju, ignoriranju očitog i odgađanju neminovnog. Kad jedno susretne drugo, dobijete ovakvu situaciju kao što je bila hitna izmjena Zakona o Ini. Žalosno je samo da Hrvatska troši svoje vrijeme i energiju u EU na odgađanje i izbjegavanje pravnih neminovnosti, umjesto na prosperiranje i izvlačenje maksimuma koristi iz članstva u političkoj uniji i jedinstvenom tržištu. Gašenje starih požara, planulih zbog naših odbačenih čikova, i dalje nam je milija disciplina nego osvajanje novih vrhova.