Shvaćaju li suverenisti da se protiv globalizma može samo revolucijom
Koncept suverenizma kakvim ga žele prikazati stranke krajnje desnog spektra zakasnio je oko 30 godina i pokazuje neznanje o današnjem trenutku i položaju Hrvatske. Ocjena je to koju je ovih dana iznio predsjednik HDZ-a i premijer Andrej Plenković, obećavajući HDZ-ovcima u Karlovačkoj županiji da će se njihova stranka na euroizborima u svibnju oduprijeti namjeri stranaka krajnje desnog spektra da HDZ-u otmu dio birača. No tko su zapravo suverenisti, ljudi o kojima govori Plenković? Na europskoj razini, riječ je o nizu stranaka i pokreta izraslih na financijskoj, a potom i migracijskoj krizi. S desne strane političkog spektra tu su Salvinijeva Liga u Italiji, austrijska Slobodarska stranka, francuski desni populisti okupljeni oko Marine Le Pen, njemački AfD i drugi. Svima njima zajedničko je zauzimanje za samostalno odlučivanje nacionalnih država, koje suprotstavljaju jačanju Europske unije i utjecaja njezinih nadnacionalnih odluka. Snažan vjetar u leđa tim pokretima proteklih je godina dala migracijska kriza, na krilima koje su mađarski premijer Viktor Orban i talijanski ministar unutarnjih poslova Matteo Salvini u rujnu prošle godine sklopili antimigracijsku koaliciju, s ciljem zatvaranja vanjskih granica EU i odbacivanja migranata. Moto im je “Prvo moja zemlja”, po uzoru na Trumpovu “America First”, a namjera je na euroizborima u svibnju osvojiti dovoljan broj zastupničkih mjesta kako bi imali odlučujući utjecaj na novi sastav Europske komisije. Uz antimigracijsku politiku, europske populiste-suvereniste veže i ideja suprotstavljanja “diktatu iz Bruxellesa”. Svi oni su izraziti protivnici EU kao čvrsto povezane zajednice, a u tom smislu među suvereniste treba ubrojiti i euroskeptične opcije na ljevici. I jedni i drugi profitiraju na dubokoj krizi povjerenja u političke elite u vlastitim zemljama i sveprisutnom osjećaju građana da između njihovih interesa i politike koju vodi europska birokracija nema previše poveznica. Kao politički ideal ističu suverenost naroda, pri čemu profitiraju na krizi predstavničke i guraju koncept izravne demokracije, što se u Hrvatskoj vidjelo kroz referendumsku inicijativu “Narod odlučuje”. A koliki je zamah tih opcija pokazuje nedavno izvješće Europskog vijeća za vanjske poslove koje na temelju anketa u zemljama članicama tvrdi da većina građana i dalje podupire projekt Europske unije, ali i upozorava kako je moguće da će euroskeptične stranke osvojiti više od 30 posto mjesta u Europskom parlamentu. U takvoj se situaciji postavlja pitanje na čemu Plenković temelji ocjenu o zastarjelosti koncepta koji guraju hrvatski suverenisti, kada procjene Europskog vijeća i analitičara govore da je riječ o opcijama koje snažno rastu, iz čega bi se dalo zaključiti da njihovo vrijeme tek dolazi. U Neovisnima za Hrvatsku uvjereni su u to, iako ističu da im je, kada se govori o njihovoj politici, miliji pojam nacionalizam nego suverenizam. Tvrde da je riječ o nezaustavljivom europskom trendu, za kojim Hrvatska kaska zbog svoga perifernog položaja. – Mislim da je Plenković pao s Marsa. Kako može govoriti o zastarjelosti kad je jedino što je zastarjelo to što kasnimo za Europom. Zbog svoga perifernog položaja, Hrvatska će ostati zadnji bedem nečega što je već u središtu propadanja. Mjera stvari treba biti nacionalna država, a ne nadnacionalna oligarhija, politiku želimo voditi isključivo iz nacionalnog rakursa – kaže Zlatko Hasanbegović i dodaje kako je “zastario Andrej Plenković i njegova koncepcija, koja je mrtva”. Politolog Anđelko Milardović upozorava, međutim, da je u globaliziranom svijetu, u kojem su multinacionalne korporacije moćnije od država, teško govoriti o bilo kakvom nacionalnom suverenitetu. Pritom ističe kako riječ nije samo o hrvatskom, nego i o suverenizmu uopće i tvrdi da se suverenima ili djelomično suverenima još mogu zvati samo najbogatije države, one koje pripadaju u skupinu G10. Kad je riječ o Hrvatskoj, Milardović podsjeća na geslo “Hrvatska puška na hrvatskom ramenu, hrvatska lisnica u hrvatskom džepu” Šime Đodana, suverenista s početka 90ih godina.
Sraz s Plenkovićem
– Čak i kada je Hrvatska proglašavala suverenost, ta se suverenost istodobno i stvarala i topila. Pitanje je je li nakon privatizacije banaka i telekomunikacijskog sustava hrvatska lisnica doista ostala u hrvatskom džepu, a i hrvatska puška sada je na ramenu NATO saveza – upozorava Milardović i dodaje da su, kada se sve razgoliti, Hrvatskoj od suvereniteta ostali jedino grb, zastava, himna, reprezentacija i “Ero s onoga svijeta” pa je, kaže, pitanje što zapravo brane oni koji se nazivaju hrvatskim suverenistima. U svemu tome suverenisti su, uvjeren je, dužni razjasniti za što se zapravo zauzimaju i je li to, primjerice, napuštanje NATO-a. – U srazu Plenkovića i desnih suverenista treba postaviti pitanje u čemu se oni razlikuju, koji su to argumenti na strani Vlade da kaže da je suverena, koliko ona zakona donosi, koliko može reći međunarodnim akterima, mi to nećemo ako se protivi interesu građana. Vidjeli smo kako suverena Vlada RH brani nacionalni suverenitet pred Tajanijem. U demonstraciji suvereniteta najviše do izražaja dolazi servilnost hrvatskih vlada. One su servilnije od drugih, čak i u situacijama kada se to uopće ne traži od njih, ali žele biti “veći papa od pape”. Taj je koncept, dakle, šupalj i kod vladajućih i kod onih koji im se opiru, ne znajući pritom definirati supstanciju koju brane, što suverenizam jest – uvjeren je Milardović. Tumači kako je moderni suverenizam zapravo “preobučeni” nacionalizam, odnosno pokušaj modernizacije koncepta iz 19. stoljeća koji se oslanja isključivo na naciju i državu, s vrlo malo novih ideja. – Napravljen je samo semantički pomak i novo punjenje tema, koje su nastale kao rezultat agende koju pišu globalni igrači. Vlade i stranke pokušavaju provesti neke nacionalne agende, ali lupaju glavom o zid i to je realnost. I onda, kao odgovor na to, idemo u džihad kontra globalizma i globalizacije, misleći da se to može promijeniti, no riječ je o silama koje može promijeniti samo politička revolucija – smatra Milardović. No, izostanak jasnog sadržaja nije jedini problem s kojim će se susresti oni koji se u Hrvatskoj nazivaju suverenistima, a takvih je puno, od desnice do Živog zida, u zadnje vrijeme čak i SDP-a čiji neki istaknuti članovi tvrde kako su i SDP-ovci suverenisti, iako nisu euroskeptični. No, Plenkovića suverenisti s ljevice ne žuljaju. Njemu su problem stranke desnog spektra, jer je dio HDZ-ovih birača nezadovoljan smjerom u kojem vodi stranku koju su favorizirali. Velik problem stvaraju mu i desno orijentirani mediji i dvije referendumske inicijative izrasle na krilima vjerskog konzervativizma (Istina o Istanbulskoj) i populizma (Narod odlučuje). No, kolika je stvarna moć tih stranaka i pokreta, koliko one mogu naštetiti HDZ-u, stranci s provjereno najstabilnijim i ne previše osjetljivim ni izbirljivim biračkim tijelom? Činjenica je da je nakon raspada HSP-a dio biračkog spektra ostao bez jasne političke opcije, a njihovi glasovi nisu nimalo zanemarivi (ne treba zaboraviti da je HSP na izborima 2003. osvojio čak osam mandata). Stranka je, međutim, ubrzo oslabila, uglavnom zbog političkog pragmatizma njezina vodstva, koje se u mnogim situacijama potvrdilo kao HDZ-ov “spavač”, no njezini birači nisu se priklonili većim strankama, nego su iz ciklusa u ciklus podržavali manje opcije na desnici, što je uvijek rezultiralo raspršenim glasovima.
Čak i kada je Hrvatska proglašavala suverenost, ona se istodobno i stvarala i topila pa, kada se sve razgoliti, Hrvatskoj su od suvereniteta ostali jedino grb, zastava, himna, reprezentacija i ‘Ero s onoga svijeta’
Pitanje je, međutim, može li u novim okolnostima rasta desnog populizma i suverenističkih ideja tu prazninu popuniti neka od novih stranaka. Rezultati najnovije ankete Crobarometar koju agencija IPSOS provodi za Novu TV, a koja je prvi put mjerila rejting stranaka i najavljenih koalicija vezano za svibanjske euroizbore pokazala je da baš ni jedna od tih stranaka ne može računati na siguran ulazak u Europski parlament. Najbliži izbornom pragu je Most s 4,9 posto potpore, što teško može biti dobar start za ulazak u Europski parlament budući da je odziv na euroizbore u pravilu bitno slabiji nego na izbore na nacionalnoj razini, što pak pogoduje velikim strankama s discipliniranim biračkim tijelom, dakle HDZ-u. Ostale stranke na desnici po tom ispitivanju javnog mišljenja na izborima u svibnju pojedinačno nemaju šanse za uspjeh, što znači da bi, žele li iole ozbiljniju šansu već na ovim izborima, morale koalirati. U posljednje su vrijeme općenito sve glasniji pozivi za okupljanje na desnici. Da je takvo okupljanje nužan preduvjet da se na desnici stvori opcija koja bi mogla načeti HDZ smatra i bivši mostovac, sada politički analitičar Ivica Relković. – Desno od HDZ-a morala bi postojati politička taktika kako bi se oblikovala iole ozbiljnija opcija, jer se čini da je HDZ na svoj način “gutač” svih tih tema i zna se prilagoditi različitim situacijama – tumači Relković, uvjeren da nitko među desnim suverenistima ozbiljno ne može računati na ulazak u Europski parlament jer se “nitko od njih ne želi uklopiti u drugog i svi žele biti lideri”. No, pitanje je jesu li okrupnjavanju na desnici prepreka isključivo liderske ambicije šefova pojedinih opcija, što im ne spočitava samo Relković.
Hasanbegović i PMS
Koaliciju zasad najavljuju Hrvatski konzervativci Ruže Tomašić i Hrast, a na predstavljanju zajedničke platforme pozvali su na “zajedništvo svih koji Hrvatsku vide kao suverenu državu”. No, stranke na desnici svjetonazorski su zapravo prilično raznolike i nejasno je koliko ih proklamirane suverenističke ideje mogu doista povezati. Hrast je, primjerice, opcija koja propovijeda vjerski konzervativizam i koja je svoje aktivnosti dosad vezivala gotovo isključivo uz pitanja seksualnog odgoja, roda i rodne ravnopravnosti. Dokaz je činjenica da su i nakon raspada koalicije s Mostom i sklapanja nove većine s HNS-om podržavali Plenkovićevu Vladu. Njegova navodna prekomjerna servilnost prema Bruxellesu nije im smetala sve do ratifikacije Istanbulske konvencije, a i tada su svoje protivljenje tom dokumentu argumentirali više tezama o uvođenju rodne ideologije nego dodatnim prijenosom ovlasti na tijela izvan države. Zbog toga se postavlja pitanje, ako bi za euroizbore i ušli u koaliciju s Neovisnima za Hrvatsku, što bi ta koalicija značila nakon tih izbora. Može li netko zamisliti Zlatka Hasanbegovića kako raspravlja o, recimo, PMS-u? U tim je kombinacijama još manje moguće zamisliti Most, stranku koja, iako u posljednje vrijeme ističe suverenističke teme, zapravo još nije do kraja svjetonazorski definirana. Žele li biti do kraja iskrene, privući i sačuvati stabilno biračko tijelo preostaje im, dakle, jedino da se svaka posebno pokuša izboriti za birače, pri čemu im prijeti opasnost da iz europskih izbora iziđu sa stigmom gubitnika, iako nikom od njih u fokusu i nisu europski, nego parlamentarni izbori u Hrvatskoj. Pritom moraju paziti i da im se ne ponavljaju situacije poput one u kojoj su u Saboru činili kvorum za izmjene Zakona o Ini, da ih se, kao nekoć HSP, ne bi prepoznalo kao HDZ-ove “spavače”.