Hrvatska košarka doživjela je vrhunac 1992. na Olimpijskim igrama u Barceloni kada je osvojeno olimpijsko srebro

da nam skalp skidaju nacionalne vrste zemalja za koje je Hrvatska još ne tako davno bila “terminator” ili pak Golijat pred kojim se polagalo oružje i prije utakmice. A sve to kao da je vrhunac kletve koju je prije 23 godine izrekao najveći hrvatski košarkaški trener Mirko Novosel: – Kada sve ovo vidim, uz činjenicu da već 23 godine nismo osvojili medalju, uvijek se sjetim 1995. i Skupštine HKS-a na kojoj smo Savez morali napustiti Boris Lalić i ja, a potom i Mihovil Nakić. Bila je to godina naše posljednje medalje, bronce na Eurobasketu, a ja sam tada onima koji su nas smijenili kazao: “Vi sada pljujete po ovoj bronci, a bit ćete sretni ako uopće dođete na svjetska prvenstva i Olimpijske igre.” Nažalost, bio sam zloguki prorok – kaže Novosel. Počasnik američke košarkaške Kuće slavnih, jedini od hrvatskih trenera, ističe da je tome razlog što je posustao sustav proizvodnje igrača: – Mi već 50 godina imamo dotok talenata, ali nemamo sustav koji će ih pretvarati u vrhunske igrače. A i da ga imamo, u vrijeme današnje ometala bi ga dva negativna čimbenika, a to su menadžeri i roditelji. Današnji roditelji, kada njihov klinac pokazuje nešto, odlaze s njim u inozemstvo čim im se pruži prva prilika – upozorava Novosel. A da bi se oni ipak dulje zadržali, hrvatski klubovi trebali bi biti u stanju zadržati svoje talente, i to na način da im ne nude samo program razvoja nego i neku financijsku sigurnost. – HKS shvaća da mora ojačati Prvenstvo Hrvatske, a po meni se to može postići zabranom stranaca. Jer, ovi koji dolaze u naše klubove velikim su dijelom petorazredni igrači koji ne mogu privući ni 200 gledatelja u dvoranu. Pa čak i jedan Alkar na poziciji razigravača ima stranca, a nekad je, u bivšoj SFRJ, bilo zabranjeno dovođenje stranaca, a imali smo najbolju ligu u Europi – podsjeća Novosel. Osim financijskog jačanja klubova, ojačati bi trebalo i trenersku struku. – Ja treneru ne zamjeram ako nešto ne zna, ali zamjeram ako ne želi učiti. Osim toga, već godinama govorim da bi naši treneri trebali biti bolje zaštićeni, kao što je to bilo nekad. A tada je klub za jednu sezonu imao pravo na samo jednu licenciju pa nije bilo da ti nakon dvije utakmice ode glava – upozorava Novosel. U takvim zaštićenim uvjetima i treneri bi se više mogli posvetiti razvoju igrača. Baš kao što je to Novosel prakticirao kada su u pitanju razigravači slavne Cibone. – Ja sam izgubio jako puno utakmica dok sam od Damira Pavličevića i Ace Petrovića napravio pouzdane razigravače. Vrlo se dobro sjećam jedne utakmice u Beogradu s Radničkim u kojoj smo mi, 46 sekundi prije kraja, imali osam koševa prednosti. Iako su oni u tako kratkom roku izgubili pet lopti, ja od njih nisam odustao. Već nakon dvije godine su mi vratili. Pa sjetite se samo kako je Aco igrao dobro u finalu Saportina kupa u kojem je Cibona pobijedila Real – reći će Novosel.

Ne smijemo gubiti potencijal

Taj veliki madridski klub Cibona je pobijedila i tri godine kasnije za svoj prvi naslov prvaka Europe do kojeg ju je doveo također Mirko Novosel. A kada se on prihvatio posla direktora Univerzijade, taj isti uspjeh u Budimpešti 1986. ponovio je njegov pomoćnik Željko Pavličević. Bili su to dani kada je košarka u Zagrebu, pa i šire, bila popularnija od nogometa i jednako društveno važna. Koju godinu prije toga u Košarkaški klub Jugoplastika došao je raditi prof. dr. Slavko Trninić pozvan da spasi taj popularni klub od ispadanja iz prve lige. Slavko je u tome i uspio, ali je i potom udario temelje velikoj Jugoplastici, onoj koja će osvojiti tri naslova prvaka Europe u nizu. Profesor se zatvorio u dvoranu s Dinom Rađom i Tonijem Kukočem i od njih napravio igrače koji će vrlo brzo zavladati europskom košarkom, a potom imati i uvažene NBA karijere. – Kada ovo slušam, sve ponovo vidim i jasno mi je zašto smo morali toliko puno trenirati i gdje je problem današnje košarke – kazao je nedavno Dino Rađa nakon Trninićeva predavanja hrvatskim trenerima za vrijeme završnice Ćosićeva kupa u Splitu. Dakako, danas se opravdano pitamo je li uopće više moguće zatvoriti se u dvoranu i raditi 10 sati dnevno. – Bojim se da bi u toj dvorani zatvoren ostao jedino trener – našalio se na to pitanje prof. dr. Damir Knjaz, predavač na katedri košarke na zagrebačkom KIF-u. I doista, vrlo su rijetki današnji klinci, kao što su bili Šarić i Hezonja, koji vjeruju u golemi individualni rad. – Iskrivljene vrijednosti, stavovi i uvjerenja, to je ishodište, to je jedan od uzročnih mehanizama naših problema – ističe profesor Trninić koji se može pohvaliti da je sudjelovao u stvaranju još jednog europskog velikana – Dejana Bodiroge. I zbog takve svoje prošlosti Trninić ne želi biti nekonstruktivni odnosno “profesionalni” kritizer. – Procjena stanja je preslojevita i ja ne želim biti dio destruktivnog okruženja. Mene zanimaju solucije i promjena ideologije hrvatske košarke za čiji težak trenutak ja moram imati obzira. A on traži ekstremnu ozbiljnost, a ne adolescentsku psihologiju poimanja stvarnosti – odlučan je Trninić. Jedan od nekolicine doktora košarke u zemlji tvrdi da se, sad kada smo tu gdje jesmo, nikako ne smije ići u radikalnu selekciju. Jer, ionako nam je djece na haklu sve manje. – Mi kao mali narod nemamo pravo izgubiti nijedan potencijal. Nije bit je li netko nedovoljno brz ili eksplozivan za modernu košarku ako je on emocionalno najstabilniji i ima najveću brzinu obrade informacija na terenu. Nije umijeće u isticanju deficita, a mi to znamo činiti, nego u selektivnoj kompenzaciji tog deficita, a to je tema koju nijedan kineziolog u Hrvatskoj nije otvorio – upozorava. Iako Dinu Rađu smatra ekspertom za igru, i profesor Trninić slaže se da smo se u ovim kvalifikacijama olako odrekli iskusnih igrača... – Natjecateljsko iskustvo najvažnija je varijabla u sportskom uspjehu, a naš natjecateljski neuspjeh određen je našim niskim natjecateljskim iskustvom. No isto tako nije umijeće u tome da ja napadam osobe koje su preuzele odgovornost i inicijativu u najtežem trenutku nego da ponudim solucije izlaska iz ovog stanja. Prisutan je opravdani pesimizam, no treba krenuti sa strategijom optimizma i to je jedini potrebni obrazac ponašanja u situacijama u kojima nitko ne vidi svjetlo na kraju tunela, a ti ga ipak vidiš ako dođe do promjena unutar klupske košarke. Jer, ona je ishodište natjecateljskog uspjeha, osobito kada nemaš maratonske pripreme. A sve naše reprezentacije u prošlosti uspijevale su zahvaljujući izvrsnim naraštajima ali i maratonskim pripremama, a sada tog procesa više nema – kaže Trninić.

Petorka iz 1970.

A stanje u koje smo dospjeli u kraljici igara prilično je depresivno. I pomalo paradoksalno. Naime, imamo šest NBA igrača (Bogdanović, Šarić, Hezonja, Zubac, Žižić, Bender), uskoro možda i sedmog (Šamanić), a u rezultatskom smislu od njih smo imali vrlo malu ili nikakvu korist jer su nam u osam od 12 kvalifikacijskih utakmica za SP bili nedostupni. A i u te četiri utakmice neki su od njih sami sebe (Hezonja) učinili nedostupnima hrvatskom izborniku. – Paradoks je da bismo mi u punom sastavu bili kandidat za medalju na SP-u na kojem nas uopće neće biti. Da ovih šest igrača nije toliko dobro i da ih nije uzeo NBA, nego da su još tu negdje u hrvatskim ili europskim klubovima, mi bismo se na SP kvalificirali – ustvrdio je Mirko Novosel, svjedok i kreju