Lice s ožiljkom

Dorta Jagić (1974), diplomirala je filozofiju i religijske znanosti, a osim poezije piše i objavljuje kratke priče, putopise, eseje i dramske tekstove. Dosad je objavila šest pjesničkih i pet proznih knjiga. Dobitnica je brojnih domaćih i stranih nagrada za književnost. Osim dugogodišnjega redateljskog rada u kazališnim kolektivima, niz godina vodi radionice pisanja poezije. Prevodi poeziju i prozu s engleskog i njemačkog jezika. Živi kao slobodna umjetnica u Zagrebu.

Gledajući kroz visoke prozore u tamni bolnički perivoj, sestra Marija se lagano nakašljava, pročišćava grlo. – Dobar dan, doktore. Oprostite na smetnji, sestra Marija je na telefonu. Čujte, vratila sam se na posao i zatekla na stolu pismo pokojne pacijentice, znate, Dunje Katić, ali upućeno je vama. Da vam ga spremim? Aha, vi ste ga prije putovanja predali policiji. Razumijem, ovo što imam je kopija... Molim, zašto ste ga ostavili meni? Ne, pa zašto bi se to ikako ticalo mog pokojnoga sina? Dobro, shvaćam. Hvala vam na vijencu i sućuti… Što ćete, mora se dalje! Doviđenja! Otkopčavajući kutu, Marija požuri stišati radio. Sjedne na rub stolice, odgurne čokoladu s rižom na rub stola - valjda nečiji znak pažnje - i počne čitati. “Dragi doktore Ružljić! Ovdje je prava ludnica. Pacijenti, a posebno sestre. Priznat ću vam da mi je posebno antipatična sestra Valerija. Ta mijenja neku stariju sestru koja je nedavno, čula sam, doživjela tragediju sa sinom. E ta bi imala pravo narod kljukati tabletama! A ne ova Valerijica koja mi debelim prstićima gura u usta ‘jednu za mamu, jednu za tatu’. Pa što ako imam PTSP. Tko ga nema?“Sve jača jesenja kiša počela je bubnjati o prozore. Marija ustaje i na okna navlači zastore, kao da će je kiša izudarati i preko stakla. Šapuće ‘pi-ti-es-pi’ i nastavi čitati ispod glasa. “Rekli ste mi da vam, kao terapiju, počnem pisati pisma. Sad ste vi moj „imaginarni prijatelj“. O svemu što mrzim. Mržnjoljenje nisam očekivala kao terapiju. Zar ne bi tema trebao biti moj Marko i naša ljubav? No dobro. Što Dunja mrzi? Dugove. Siromaštvo koje je Marka usred noći objesilo o štrik. Nekom srećom, nisam ga ja našla. Bog zna da bih se ja zauvijek ukočila, umrla. Našao ga je cimer Medo, i to pijan. Gledao ga je pet minuta kako visi sa stropa kao strašni ljudski luster prije nego je nazvao policiju i Hitnu. Zamislite! Kao da ga je hipnotizirao onako siv i natečen u tami skupo uređene sobe. Ujutro me nazvao Markov brat Kiki i odmah me nakon vijesti o smrti pitao za kino u subotu. Pravila sam se da to nisam čula i nastavila sa životom dva dana. Nisam išla na sprovod. A onda su mi trećega jutra udove ukliještili neki nevidljivi krakovi. Ništa nije pomagalo; starci su me masirali, gurali mi u usta Normabel. Kao da sam se i ja iznutra objesila s Markom. Velite, stupor je prolazan šok. Vjerujem, kao i sućut. I tako, čula sam da je hitna po mene došla noću, da ne vide susjedi. I od tada ovdje samo vrtim filmove, razmišljam. Zašto je moj Pjego, moj Markić pobjegao u smrt, i to bez pozdrava? Ne razumijem. Nekidan me posjetio Tomo zvani Pržiona, Markov najbolji prijatelj. Saznala sam koji detalj više. A nije da sam tog Tomu Pržionu baš često viđala. Znam samo da je Marko s njim išao u teretanu, pa vani na prvenstva, skijanja i raftinge. Tomo mi je rekao za pojavljivanja nekog ćelavog tipa s ožiljkom koji je znao banuti u kafić gdje su dečki pili pivo, a Marko bi brzo navukao jaknu i otišao za njim u mrak. I ja sam tog lika s ožiljkom vidjela proljetos. Naslonjen na auto, zurio je u naš balkon. Kao udaren strujom, Marko je zgrabio novčanik i sjurio se u dvorište. Kasnije je šutio. Samo - “ma nitko, jedan moj stari prijatelj”. Iz komadića telefonskih razgovora načula sam ideju da si bez love križanac invalida i luzera. Pa sam čula za neke lihvare koji se osve- ćuju na obitelji. Pa nešto o ilegalnim kladionicama. I još svašta. U tranziciji se naš narod pomamio za skupim igračkama, a ta pomama dolazi s vrha. Čak me i susjeda ljutito pitala u busu, kao da sam ja odgovorna, koliko će još dugo vladati pohlepno smeće. Šljam kojem je u krvi ostao atavistički strah od golotinje kamenjara. Ne znam, draga susjeda. Mene politika više ne zanima. Više me zanimaju pojedinačne sudbine, Freud, odnos majke i sina.“Kiša se nakratko stišala, počelo je grmjeti, fijuče vjetar. Nakon što je nespretno vratila par pramenova u svoju splasnulu riđu punđu, sestra Marija pali cigaretu. “Naravno, brza je lova frajerima vrh – mafijaški filmovi, mjuza, bande. I je, pokazalo se da je fascinacija zarazna; prenosi se kapljičnim putem za zadimljenim šankovima. Nisam ništa slutila, bio je tvrdoglavi šutljivac. Ni prijatelji nisu znali da tone u more dugova. A roditelji pogotovo – otac mu je davno umro u Njemačkoj, a s rođenom majkom godinama nije razgovarao. Znam samo da mu se mama zove Marija i da je sestra u nekoj bolnici. Majka uživa muževu penziju dok joj sin zamjera patološku škrtost. Znao mi je pričati kako mu je za kraj školske godine susjed poklonio veliku čokoladu s rižom, a mama ju je poslije uzela i sakrila. Rekla je, trebat će za goste.“Odjednom je u sobi nestalo zraka, Marija otvara prozore. Kiša se pojačala i teške su kapi počele padati u sobu, poput metaka. Tko zna koliko je dugo zurila u ogledalo na zidu dok opet nije nastavila čitati. “Majka mu nije baš uskakala kad mu se rodio sin, iako je Marko dobio nogu kao tehnološki višak. Žena mu je uskoro klisnula s drugim. Ostali su u kontaktu radi sina. Bilo je teško, ali nitko nije slutio dubinu Markove panike. Počeo je vjerovati da je novac rješenje za sve. Glupača, trebala sam posumnjati kad mi je na godišnjicu veze poklonio skupocjeni prsten. Iako mu je Tomo pomogao da se zaposli u Tržnicama, taj je prsten bio iznad činovničke plaće. A onda promjena, od prstenčine do grubog izbjegavanja! Na moja pitanja - zašto više ne možemo živjeti skupa, i zašto sva ta seljenja i mijenjanje broja mobitela - nije odgovarao. Pjevušio bi “born to be wild” i “stara, sve će biti OK”. Navodno je Marko toj sirotoj frizerki uredno plaćao alimentaciju. S lovom mu ja ionako ne bih mogla uskočiti jer ni nakon pet godina na burzi nisam našla stalan posao kao profa. Samo zamjene. A moji starci nikad nemaju ništa. Usput, doktore, jučer su me posjetili! Prije onog “drži se i ozdravi”, nabacali su mi po jastuku slatkiše i neki časopis samo kako bi se okrenuli i kidnuli na svoj planet normalnih. Među fine kamatare, reketare, bankare, otkupljivače, utjerivače, istjerivače, mjenjače. Ostala sam sama s brdašcem oralne utjehe. Na radost sestre Valerije. Ne trebaju mi stvari. Ovdje imam samo najnužnije, za higijenu. Bilježnicu i mobitel ne računam, ionako je većinom nijem. Uostalom, nemam više ni lipe. Ne bojte se, doktore, ne žicam vas novce. Nažalost, ovdje moram prekinuti pismo. Neka sestra viče da imam posjet, veli neki stari Markov prijatelj. Strah me, ali znatiželjna sam ima li ožiljak na licu. Vidimo se na viziti! Vaša Dunja.” Tko zna koliko bi još kiša naplavljivala veliku sestrinsku sobu da se nisu treskom otvorila vrata i hodnikom odjeknuo topot užurbanih koraka. “Ma koji je luđak otvorio prozor, tu je poplava. Sestro, sestro! Jeste li dobro?”