Postaje li obitelj najopasnije mjesto za život?
DUBRAVKA MILJKOVIĆ, PSIHOLOGINJA: SVI SMO ODGOVORNI JER ZATVARAMO OČI. TO JE EFEKT PROMATRAČA // NADA MURGANIĆ: ZAKAZAO JE ZADARSKI CENTAR ZA SOCIJALNU SKRB. SLIJEDE SMJENE // JOSIP ROĐAK NA POLICIJI: ODUVIJEK SE BRINEM O TOJ DJECI, NE ZNAM ŠTO MI JE BILO
MI SMO ODUVIJEK TAKVI JER SMO TAKO ODGOJENI. SJEĆAM SE, DOK SAM BILA MALA, UVIJEK SE GOVORILO DA SE NE SMIJEMO MIJEŠATI. TO JE TUĐA STVAR. TO JE TAKO I OSTALO UKORIJENJENO KOD NAS U DRUŠTVU
Postavljanje dijagnoza i traženje tko je sve zakazao koraci su koji uvijek slijede kada javnost zgrozi neka tragedija. Tako je i s hororom s Paga kada je otac ustao iz kreveta i četvero svoje djece, jedno po jedno, bacio s balkona stana u kojem su živjeli. Njime se sada bavi pravosudni sustav, prati se stanje djece, a svaki trenutak izlazi neki novi detalj o tome kako su živjela ta djeca. Ono što uvijek ostane negdje “u magli” jest da se nikad ne pitamo zašto nitko ništa nije poduzeo? Centar za socijalnu skrb, zaključeno je, nije odradio svoj posao, no jesu li i svi ti, da tako kažemo, očevici jednako tako odgovorni? I jesmo li u konačnici svi mi odgovorni jer zatvaramo oči kada jasno vidimo da nešto ne štima?
– Mi smo oduvijek takvi jer smo tako odgojeni. Sjećam se, dok sam bila mala, da se uvijek govorilo da se ne smijemo miješati, to je tuđa stvar. To je tako i ostalo ukorijenjeno kod nas u društvu, što ne znači da to ne bismo trebali, odnosno morali mijenjati i da se trebamo miješati – govori Dubravka Miljković. Prepričava nam ova psihologinja zašto se takvo ponašanje u struci naziva efektom promatrača. Izraz je nastao nakon tragedije 60-ih u New Yorku kada je manijak nožem ubio Kitty Genovese dok se vraćala s posla.
Žrtve se ne mogu same zaštititi
– Ona se s njim borila i vikala, susjedi su izašli na prozore i to gledali, ali nitko nije čak ni pozvao policiju. Na kraju su se svi čudili kako to da nitko nije ništa poduzeo, a nije poduzeo jer su svi mislili da će to napraviti netko drugi. I to je zapravo vjerojatno najčešći razlog zašto ljudi ne reagiraju. Jer misle da će reagirati netko drugi – objašnjava psihologinja Miljković te dodaje da se takav stav mijenja tako da se ljudima kaže kako bi trebali postupiti da bi žrtve imale hrabrost direktno potražiti pomoć. Sustav treba biti taj koji zna kako odmah reagirati, a ne da žrtva ili onaj koji prijavljuje neku sumnju na zlostavljanje, zanemarivanje, i sam na kraju prolazi administrativnu agoniju. No, ni to ne treba obeshrabriti da se svi – umiješamo.
– Nažalost, nasilje nad djecom trajno je prisutno, a ono što nas dodatno zabrinjava jesu „crne brojke“, to jest brojni slučajevi koji ostaju neotkriveni i koje se žrtve i ne usuđuju prijaviti. O nasilju ne treba šutjeti, od nasilja ne smijemo okretati glavu niti se miriti sa situacijom u kojoj mnogi još smatraju da je tjelesno kažnjavanje jedan od načina „discipliniranja“djece iako je ono zakonom zabranjeno. Svi koji znaju ili sumnjaju da je dijete zlostavljano ili zanemareno trebaju to prijaviti! To se odnosi i na susjede, koji često mogu čuti ili vidjeti što se događa s djecom u njihovu susjedstvu, ali i na liječnike, odgojitelje, učitelje, stručne suradnike u školi, sve one koji su u kontaktu s djecom i mogu primijetiti znakove koji upućuju na zlostavljanje. Prijave mogu biti i anonimne, a onima koji se kolebaju i ne žele prijaviti nešto „u što nisu sigurni“, poručujem da je opravdano prijaviti i sumnju u zlostavljanje te da se od njih ne očekuje da dokažu da se ono stvarno dogodilo, već da obavijeste nadležne službe, a one će utvrditi je li sumnja utemeljena – apelira Helenca Pirnat Dragičević, pravobraniteljica za djecu.
Kako su ovdje posrijedi malena djeca, ona se nažalost nisu mogla sama zaštititi ni potražiti pomoć. Njihova majka jučer po medijima izjavljuje da ih njihov otac nije zlo-
stavljao. No, također se piše da je najstarija djevojčica, koja nije njihovo zajedničko dijete, nego iz majčina prvog braka, tražila da ode iz obitelji te je smještena u dom. Osim što je to jasan signal da nešto nije u redu, tu najstariju djevojčicu gotovo se smatra sretnicom jer naprosto nije bila tamo kada su njezina polubraća i polusestre doživjeli ovakvu strahotu. No, i tom djetetu i te kako treba pružiti stručnu pomoć i podršku – napominje doc. prim. dr. sc. Vanja Slijepčević Saftić.
Neće popraviti netko drugi
– I njoj treba pružiti ruku, psihološku pomoć i pratiti to dijete jer je u visokom riziku što se tiče njezina psihološkog stanja – kaže ta neuropedijatrica te objašnjava da je cijela ova tragedija jedan od eklatantnih primjera o kojima govori znanost koja proučava utjecaj ranih okolišnih činitelja odrastanja na kasnije razdoblje života. Iz izjava članova obitelji i poznanika otac ove djece odselio se iz Virovitice zbog niza problema, a odrastao je, prema njihovim riječima, uz majku alkoholičarku.
– On je sam primjer dugoročnog utjecaja toksičnog stresa i nepovoljnih okolišnih činitelja na funkcionalnost pojedinca. Nažalost, očito se nije tada prepoznalo rizike njegova budućeg ponašanja. Mi smo danas u situaciji kada ne možemo više reći da toga kod nas nema, to se događa među nama i to u svim slojevima društva i mi to moramo priznati. Kad si priznamo, onda je to prvi korak u senzibilizaciji javnosti, da kažemo da to postoji i da trebamo znati kako reagirati kao pojedinac, svaki građanin, dijete u školi, učitelji, u vrtiću, svi – ističe dr. Slijepčević Saftić te dodaje da ovo četvero djece, bez obzira na druge rizične faktore, imaju visoki rizik za rani pobol i ranu smrtnost. Da društvo ne reagira, svjedoči i sutkinja Lana Petö Kujundžić:
– Kada slučaj dolazi na sud, znamo da je već godinama bilo i zlostavljanja i zanemarivanja. Svi smo mi tu negdje sudionici kada smo šutjeli i svi kažemo da će netko drugi to popraviti – kaže sutkinja, ipredsjednica Odjela za mladež Županijskog suda u Zagrebu.