JEŽURKA JEŽIĆ I PIPI DUGA ČARAPA PRED BANSKIM DVORIMA

Idok se rasprave o popisu lektire pomalo stišavaju, jedan mladi kazališni redatelj već punih sedamnaest dana čita knjige za djecu koje se nisu uspjele ukrcati na lektirni vlak energične ministrice znanosti i obrazovanja Blaženke Divjak. Ime mu je Lovro Krsnik, ima različita znanja i zanimljivu biografiju, a svoje čitalačko umijeće uporno pokazuje u blizini ulaza u Banske dvore, na kojima radnici trenutačno zamjenjuju derutni i raznoraznim crepovima sklepani krov. Policija ga, nadajmo se, pristojno legitimira, prilaze mu djeca, slučajni prolaznici i prijatelji, ali Lovro se ne da. Čita i dalje. Već je pročitao Malog princa, Ježevu kućicu i Pipi Dugu Čarapu, a sada je na red došla knjiga Mi djeca s kolodvora Zoo. Sve su to naslovi koji se nisu našli na popisu lektire u novom histeričnom kurikulu za hrvatski jezik, ili točnije rečeno, riječ je o naslovima koje je netko doslovno izbacio s dosadašnjih popisa lektire ili s onih popisa koji su to mogli postati na prijedlog stručnih radnih grupa. Pasivni građani Hrvatske platili su rad tih grupa, ali aktivna ministrica njihov popis jednostavno nije prihvatila te je iz tko zna kojih razloga objavila svoj, šturi i skraćeni popis. Pa ipak ona o lektiri zna najviše, zar ne? Inače ne bi bila ministrica. A uostalom, zašto bi se male glavice zamarale čitanjem i knjigama. Bolje da bulje u tablete. Tu leži i budućnost i prosperitet. Dokle će mladi Lovro Krsnik čitati knjige na Trgu sv. Marka? Pa dok ne ostari, vjerojatno do penzije, naravno, uz uvjet da dobije neki posao što mu kao kazališnom redatelju u ovoj zemlji nije baš najizglednija sudbina. Jer ovoj zemlji sigurno nedostaju konobari i berači malina, a čini se da umjetnika, i to svih vrsta u rasponu od glumaca, slikara i opernih pjevača, imamo na bacanje. Baš kao i lektirnih naslova pa se i s njima pohitava tko i kako stigne. A među njima posebno mjesto zavređuje baš ministrica znanosti i obrazovanja, nestranačka osoba i intelektualka koja će konačno provesti dugoočekivanu reformu hrvatskog školstva. Pa što onda ako nam se po našem reformskom i sjajnim namjerama popločanom putu negdje izgube Mali princ, Djeca s kolodvora Zoo, Ježeva kućica ili pak oni bodulski Mačak Džingiskan i Miki Trasi? Ili čak i jedna Ana Frank, koja navodno ima i neke međunarodne veze? Što ako se izgube brojni suvremeni hrvatski autori koji pišu za djecu i o djeci i koji mogu posjećivati škole i ostvariti osobni kontakt s djecom? Ili što ako se zajedno sa svima njima izgubi i Nacionalna strategija za poticanje čitanja oko koje se dosta talambasalo? Ili Ruksak pun kulture. Ništa. Glavno da reforma ide dalje i da se stignu prekratki rokovi Škole za život u kojoj nas Ana Frank i Ježurka Ježić ionako nemaju što naučiti, baš kao što nisu naučili ni poučili ni prethodne generacije školaraca u Hrvatskoj i šire.