VEČERNJAKU JE 60,

Panorama

Šezdesetih godina prošlog stoljeća Večernji list otpočeo je na svojim stranicama objavljivati kratke priče jednom tjedno, bez nekog osobitog reda. Tih godina, naime, nitko od književnika u cijeloj bivšoj Jugoslaviji nije pisao kratke priče, ali je postojao krug mlađih autora koji su prevodili najbolje svjetske kratkopričaše. Među prevoditeljima je bio i Tomislav Sabljak, naš tadašnji, ali i sadašnji selektor kratke priče, s čijom energijom i entuzijazmom počinje povijest kratke priče u Večernjem listu. Tijekom više od pola stoljeća Natječaj za kratku priču Večernjeg lista, koji je s vremenom ponio ime “Ranko Marinković”, postao je osim Večernjakova zaštitnoga znaka i alat kojim se uspješno od 1964. godine sve do današnjeg dana ispisuje povijest hrvatske književnosti.

Knut Hamsun u Večernjaku

U to doba, šezdesetih, sretna je okolnost što su glavna urednica Večernjeg lista Vera Vrcić i urednik kulture Danko Oblak bili skloni mladim ljudima i novim idejama, prisjeća se Tomislav Sabljak.

– Tako smo počeli prevoditi kratke priče. U užoj grupi bili smo Dalibor Cvitan, Branimir Donat i ja. I sami smo prevodili i naručivali prijevode, ali rijetko smo se potpisivali. Pristali su na suradnju i Antun Šoljan, Ivan Slamnig, Bruno Popović, Dubravko Ivančan. Objavljivale su se kratke priče Dorothy Parker, Williama Saroyana, Ernesta Hemingwaya, Erskinea Caldwella, O. Henryja, Johna Steinbecka, Karla Čapeka, Luigija Pirandella, Jaroslava Hašeka, Vladimira Nabokova, Stefana Zweiga, Aleksandra Solženjicina i, za ono vrijeme gotovo nezamislivo, Knuta Hamsuna kojeg su komunističke vlasti smatrale fašistom. Zašto se u kratkoj formi ne bi okušali i hrvatski pisci – kazuje Sabljak, koji je redakciji predložio da se subotom objavljuju i naši pisci.

Serijal koji je i zaživio 1964. godine otvorila je priča Branka Ćopića “Posljednji bandit”, objavljena na 15. strani novogodišnjeg broja, urešena ilustracijom Ice Voljevice, da bi se potom svake subote izmjenjivale priče stranih i domaćih autora poput Konstantina Paustovskog, Somerseta Maughama, Heinricha Bolla, Fedora Vidasa, Jože Horvata, Zdenke Jušić-Seunik, Zlatka Tomičića, Mirjane Matić-Halle. Odaziv autora bio je više nego iznenađujući.

– Godišnje nam je dolazilo od 500 do 900 priča – prisjeća se Sabljak.

Zahvaljujući toj ohrabrujućoj činjenici, već dvije godine kasnije učinjen je golemi korak