U životu i glazbi ne trebaju mi genijalci, nego humanisti
Već sam imao loša iskustva sa samoprozvanim lokalnim veličinama
Zagrebački jazz-pijanist svjetskoga glasa Matija Dedić govori o novom albumu koji je snimio u Parizu s legendarnim bubnjarom Manuom Katchéom, koji s njima svira i u Zagrebu 13. travnja
Matija Dedić će 13. travnja u zagrebačkoj dvorani Studentskog centra promovirati novi inozemni album “Influence”, snimljen u Parizu s legendarnim bubnjarom Petera Gabriela Manuom Katchéom, koji će i sudjelovati na promotivnim nastupima. Kao jedan od vrhunaca ovogodišnje koncerte sezone, i ovaj nastup uz potporu Grada Zagreba i Musicology BarCaffe Sessionsa, samo potvrđuje podatak da Matija Dedić “stalno svira”, u mnogim projektima, te da je potražnja za njim velika. On jednostavno nema slobodnog vremena u svom kalendaru, a to mi obično kažu njegovi kolege, oni koji bi s Dedićem htjeli surađivati. Matija je, što je za jazz-glazbenika kod nas posebno dobro, zauzet i “rasprodan”.
Je li se teško koncentrirati na samostalne projekte s obzirom na mnoge suradnje s drugim glazbenicima. Je li vam radni raspored sada već “pregust” ili jednostavno uživate u tome?
Kada se odlučim na vlastiti projekt, jasno je da je to tada primarno, ali i dalje se rado odazivam pozivima kolegama i drugim projektima, koliko mi to vrijeme dopušta. Ionako ne živim od prodaje albuma, nego isključivo od svirke. Ponekad nije lako stilski se mijenjati četiri, pet puta u mjesec dana, od klasike do jazza ili komercijalnijih gostovanja, ali ja i dalje u tome uživam. U širini glazbe i same kvalitete, nevezano za žanr.
Prošle ste godine u Parizu i Kopenhagenu snimili novi album s poznatim inozemnim glazbenicima, među ostalima, i legendarnim bubnjarom Manuom Katchéom. Kako je došlo do te suradnje?
S obzirom na to da svake dvije, tri godine radim albume namijenjene stranom tržištu, s kojima sam ušao u dio elitnije svjetske glazbene scene, odlučio sam svoje nove originale ovjekovječiti s glazbenicima do kojih danas puno lakše mogu doći. I zbog dosadašnjih suradnja s najvećima, poput recimo s Larryjem Grenadierom, Antonijem Sanchezom, Jeffom Ballardom, Kendrickom Scottom, Chrissom Cheekom, Scottom Colleyem, Vicentom Archerom, Jonathanom Blakeom i Mattom Brewerom. Došlo je vrijeme da objavim nešto novo, mjesecima sam razmišljao o tome i obratio pozornost na radove starog znanca i slavnog bubnjara Manua Katchéa, kojeg sam upoznao prije više od petnaest godina kada sam bio među glazbenicima koji su radili na Gibonnijevu albumu. Posebnu pozornost privukli su mi njegovi albumi za etiketu ECM, pod čijim sam utjecajem od svoje rane mladosti. Ti mi je bio okidač, napisao sam pet novih kompozicija koje su prilagođene takvom ugođaju. Divno je da je Manu pristao na snimanje, a isto tako oduševio me i njegov pristanak na zajedničke koncerte. Zadovoljan je suradnjom i jako sam sretan zbog toga.
Kako se “Influence” uklapa u vaš dosadašnji opus s obzirom na to da redovito snimate jazz-albume za inozemno tržište?
Ovo je spoj glazbe koja u sebi ima puno prostora i oslanja se na groove, ne sadrži previše harmonija i aranžerskih kompliciranijih intervencija. Dakle, možda nešto novo, što do sada nisam radio s obzirom na to da dobar dio moje publike dulje vrijeme očekuje takav pristup s moje strane. Sviram i stilski dosta drukčije u puno segmenata, a na ovom su albumu prvi put i vokalne suradnje s nekim izvođačima iz Velike Britanije. Mislim da sam pronašao modus u kojem taj album vjerojatno nije komercijalan s obzirom na to da to nije moja priroda, niti je to bila prvotna ideja, već ima lijepu mjeru između akustike i zvuka koji do sada nisam imao na svojim ostvarenjima.
Što možemo očekivati u Studentskom centru osim izvedbe novog albuma s obzirom na to da će se okupiti glazbenici svjetskog renomea?
Osim mojih originala, na koncertu ćemo svirati i neke kompozicije Herbieja Hancocka, Stinga i Milesa Davisa. U Zagrebu i Beogradu, gdje će s nama svirati Brazilac Romulo Duarte umjesto Thomasa Bramerieja, koji je snimio CD, napravit ću mali presedan i u kompozicijama u kojima sviram električne klavijature, pojavit će se i električni bas, kao eksperiment. Dvoumeći se između kontrabasa i električne bas gitare, odlučio sam se za ovo prvo jer nisam znao u kojem će smjeru odvući Manuova svirka na električnom basu.
Uživao sam na nedavnom koncertu s pijanistom Vasilom Hadžimanovom, Gabi Novak i Biserom Veletanlić. Jesu li vam takvi nastupi dragi zbog dugih veza s ljudima koje znate od djetinjstva kada su s njima surađivali Gabi i Arsen? A tu je i Merima Ključo, koja je gostovala na vašem posljednjem albumu “Male ljubavi –susreti”?
Koncerti s dugogodišnjim prijateljima moje obitelji zasigurno su nešto posebno. Dokaz su koncerti s Biserom, Predinom. Te se svirke oslanjaju na povjerenje, ljubav i međusobno poštovanje bez trunke egotripa. Merima Klučo moja je nova glazbena ljubav, smatram da se istomišljenici i srodne duše uvijek nekako pronađu u životu. Ljudski faktor uvijek mi je primaran jer odabir vrhunskog glazbenika kojeg ne poznaješ nije jamac da će se dogoditi očekivana kemija. Zapravo mi ne trebaju “genijalci”, nego humanisti. Imao sam dosta loših iskustava sa samoprozvanim lokalnim veličinama.
Mnogi ne znaju za vaše koncerte s Gibonnijem, na kojima svirate repertoar različit od uobičajenog. Nastupali ste u mnogim dvoranama u inozemstvu, primjerice u bečkoj Porgy & Bess, gdje ste napravili fenomenalan ugođaj?
Gibonni mi je prije više od petnaest godina dao veliko povjerenje – i glazbeno i ljudsko. Sam bi često preuzeo dogovore i organizaciju koncerata, što je vrlo netipično za takvu zvijezdu. Imamo vrlo lijep odnos, naši su zajednički koncerti uvijek poseban događaj pun veselja. Radimo nekad dva-tri puta godišnje, nekada više, nekad i preskočimo sezonu. No, uvijek sam sretan kad me pozove, a vjerujem i obrnuto.
Album “Matija svira Arsena”, iako je instrumentalan, bio je najprodavaniji domaći album 2015. Jeste li očekivali takav uspjeh na tržištu?
Album “Matija svira Arsena” po mnogima je moje najbolje ostvarenje, ali nikako nisam očekivao toliki uspjeh. Od prodaje, do nekoliko Porina, pa i za album godine, i mnogih drugih nagrada. Naravno, bila je to godina kada nas je napustio moj otac i dosta toga je bilo u tom ozračju, što je i pridonijelo velikom fokusu na taj CD. No, činjenica je da sam tada na snimanju u Lisinskom te pjesme odsvirao onako kako nisam ni na jednom od idućih 50-ak nastupa.
Imate li planove za snimanje idućeg “domaćeg” albuma?
Uvijek paralelno razmišljam i o izdanju za regiju i znam da bi trebao do kraja sezone nešto smisliti. Hoće li to biti neka suradnja ili će to ponovno biti tematski album, još ne znam. Kada kažem tematski, mislim na to da se zapravo nema potrebe klasičnim jazz-izdanjem dokazivati na ovim prostorima, a mislim da i trebam osloboditi prostor za mlade nade. Pa kad krenem s vlastitim izdanjem, ono će najvjerojatnije biti obrada nekog autora s ovih prostora. U ladici mi i stoji solistička snimka otprije tri godine, ranije spomenutog prijatelja i vrsnog autora.
LJUDSKI JE FAKTOR PRIMARAN, TO SU SVIRKE KOJE SE OSLANJUJU NA POVJERENJE, LJUBAV I POŠTOVANJE