Za ponižavanje Hrvatske u Europi krive su vlasti od Račana do Plenkovića

Zašto ne bi bilo dobro da se komemoracija za žrtve u Bleiburgu i na križnim putovima, kako neki predlažu, iz Austrije premjesti u Hrvatsku? Bleiburg je simbol koji obuhvaća svu širinu stradanja vojske i naroda - i kraj rata, i pokušaj predaje Britancima, i izdaju Britanaca koji Hrvate predaju partizanima, i partizansku okrutnost, i ubijanje u Bleiburgu i na drugim mjestima, i križne putove. Reakcije na ovogodišnju zabranu koruških biskupa da se održi misa na komemoraciji, na zabranu od koje se Hrvatska potresla, pokazuju da nam je Bleiburg još uvijek najveća rana iz prošlosti, rana koja ne zacjeljuje. Nemoguće ju je preboljeti, ali sadašnjost i budućnost ne bi smjeli biti u njezinoj sjeni. Hrvatstvo ne čine samo uspomene, samo obilježavanje obljetnica, odavanje počasti žrtvama, vijorenje hrvatskim barjacima, pjevanje domoljubnih pjesama, klicanje na skupovima, pribivanje prigodnim misama, mijenjanje imena trgova i ulica, svađe s Beogradom koji je ostao manje-više isti, revidiranje povijesnih krivotvorina... Sve smo to imali otkad smo se osamostalili, ali nam nije pomoglo da, na primjer, spriječimo toliko iseljavanje, sve veće što vrijeme više odmiče. Kraj svega toga domoljublja postali smo kolonija moćnih zemalja Europske unije, rasprodali smo gotovo sve banke, velike strateške državne tvrtke, stranci iz Lijepe naše iznose godišnje milijardske profite, nameću nam se sporazumi i konvencije suprotni hrvatskim tradicijama i jedva da smo još i u čemu svoja država. To se stanje podsmjehuje našim nacionalnim zanosima, slavnim i tragičnim uspomenama, pa i komemoraciji u Bleiburgu, koja bi zasigurno bila drukčija da je stanje u Hrvatskoj drukčije, da smo sačuvali svoja nacionalna bogatstva, financijsku, gospodarsku i političku suverenost. Ovako, to je okupljanje, uz neke druge oblike iskazivanja patriotizma, utjeha dok se Hrvatska srozava do posljednjih mjesta na svim europskim ljestvicama, a prestižu nas i zemlje koje su nam donedavno bile sinonimi za siromaštvo. Uvjeren sam da koruški biskupi ne bi u Bleiburgu zabranili misu da je Hrvatska sačuvala suverenost i samopoštovanje iz vremena dr. Franje Tuđmana, da vlasti nisu poslije njega rasprodale zemlju, učinile je podatljivom svakome tko ju je mogao i htio iskoristiti i pljusnuti, prepustile je europskim i svjetskim gazdama i podređenost Bruxellesu ustalile kao svoju trajnu osobinu. Ta zabrana je iz istog prezrivog odnosa prema Lijepoj našoj kao što je zabrana Hrvatskoj da raspolaže svojim bankama i svojim novcem, svojim velikim državnim poduzećima Plivom, Inom, telekomunikacijama, hotelima..., da u poljoprivredi i drugdje sama proizvodi što može i što joj je potrebno, a ne da uvozi “sve živo”. Istim zabranama pripada i uskraćivanje potpune primjene hrvatskog jezika u Europskom parlamentu, protiv čega je prije koji dan u toj instituciji zagrmjela hrvatska europarlamentarka Ruža Tomašić. Duhom je ta zabrana ista kao odgoda proglašenja svetim kardinala Stepinca, samo što papi Kaptol ne može uzvratiti kao koruškim biskupima. I kao što hrvatski biskupi moraju podviti rep pred Srpskom pravoslavnom crkvom kad je u odluci o Stepincu, kojeg ta Crkva neprekidno sotonizira kao “saradnika zločina”, uvažava papa Franjo, i Plenković mora podviti rep pred Pupovcem i onda kad ga glasilo, srpske “Novosti”, koje Pupovac potpisuje kao izdavač, doslovce naziva “šljamom”, o čemu sam već nekoliko puta pisao. A Pupovac samo kopira ponašanje Beograda prema hrvatskoj vlasti – Vučić, Dačić, Vulin i ostali znaju da o toj vlasti i njezinoj državi mogu danomice govoriti kao o ustaškoj i genocidnoj i da će ona, unatoč tome, danomice po diktatu iz Bruxellesa podupirati Srbiju na putu u Europsku uniju. A kad se i politička i crkvena vlast pomire s tim da ništa ne znače, da moraju šutjeti i biti “šljam”, da se moraju podređivati onome tko ih ponižava, što drugo mogu očekivati nego upravo to što im se događa. Ponavljam, da je stanje u Hrvatskoj drukčije, drukčija bi bila i komemoracija u Bleiburgu a koruški se biskupi zacijelo ne bi usudili zabraniti misu. Bojim se da bi idućih godina ta komemoracija mogla naići na neku novu prepreku. No ne bi nam Bleiburg trebao biti tek utješna prilika da pokažemo domoljublje u zemlji koja je za Hrvate sve manje dom. Idući naraštaji će to domoljublje morati prenositi u razvoj zemlje prema bogaćenju, financijskoj, političkoj i gospodarskoj suverenosti, razvoj u čije su temelje ugrađene sve hrvatske žrtve Drugog svjetskog i Domovinskog rata. Žarko Delač Igrom slučaja nedavno sam bio u poduzeću Tech - Cut d.o.o. smještenom u dijelu prostora koje je nekada pripadalo industrijskom gigantu Jedinstvu. Nakon toga se ne mogu oteti dojmu kako i nadalje u Hrvatskoj postoje u prvom redu ljudski potencijali koji nam mogu u praksi garantirati porast industrijske proizvodnje. I to ne bilo kakve već digitalizirane, robotizirane s toliko kvalitetnih proizvoda koje možemo bez problema izvoziti na najzahtjevnija tržišta. Prateći probleme u industriji i proizvodnji mislio sam kako je riječ o tamo nekoj nesofisticiranoj strojogradnji pa sam ostao iznenađen količinom suvremenih strojeva, njihovim karakteristikama i mogućnostima. Naravno i njihovom cijenom ali i domaćim znanjem i inovacijama koje objedinjuju recimo rad strojeva i robota različitih proizvođača. No kako ne bi bilo sve tako idilično mora se ponovno po tka zna koji puta istaknuti problem izobrazbe jer jednostavno na tržištu nema kvalitetnih alatničara, tokara, strojobravara i sličnih struka koji upravljaju sa složenim CNC strojevima. Medijski je fokus usmjeren u posljednje vrijeme uglavnom na kuhare i konobare kao glavne uzdanice našeg gospodarstva. Pri tome se pojavljuje problem što i nadalje nema kvalitetne suradnje i sinergije između školskih institucija i privrednika jer su državni birokrati i nadalje zatvoreni u svojim radnim sobama. Primjer su i pompozno najavljene stipendije za proizvodna zanimanja ali gospodarstvenike nitko nije pitao niti konzultirao koji i kakvi im profili trebaju i bi li se i oni uključili u taj projekt. Tako i dalje nedostaje sustavni pristup izobrazbi za proizvodna zanimanja, a energija, vrijeme i novac se godinama i nadalje troši na izradu suvremenih nastavnih planova i programa. Imajući u vidu i aktualnu situaciju s brodogradnjom, pri čemu prema izjavama naših političarima možemo izgleda birati samo manje zlo, dodatno se možemo zapitati je li država i loš gospodar. Jer tko bi drugi godinama trošio tolike milijarde koje su bačene u vjetar i umjesto profita samo saniramo nečije dugove i loše odluke. Istovremeno su oni koji su te odluke donosili postali vlasnici brojnih nekretnina i materijalno si osigurali lagodan život. Imajući u vidu kako je država s tim novcima mogla otvoriti na tisuće novih i profitabilnih radnih mjesta ili subvencionirati postojeće uspješne poduzetnike razočarenje i pitanje bez odgovora još je veće. Preostaje nam samo nada da će se dolaskom na vlast nove političke garniture možda nešto promijeniti i odjednom brodogradnja postati profitabilna, pronaći će se likvidni ulagači i partneri i dobiti podrška europskih birokrata. Jer uvjerili smo se nebrojeno puta do sada kako nemamo dugoročnu koncepciju i strategiju razvoja niti u jednom području i ona se prilagođava političkim interesima. Tako je jednom aktualno bušenje Jadrana, drugi puta izgradnja nuklearke, zatim sustava navodnjavanja u Slavoniji… Stoga možda i strojogradnja i brodogradnja ponovno doživi kratkotrajnu renesansu koja će samo dokazati kako to nije dobar način i primjer na koji bi država trebala funkcionirati.

Bleiburg nam ne bi trebao biti tek utješna prilika da pokažemo domoljublje u zemlji koja je za Hrvate sve manje dom