U ŠKOLU PO BLATU I MRAKU
Mještani četiriju sela na području sunjskog Mjesnog odbora Papići žive u uvjetima nedostojnima 21. stoljeća.
– Cijeli tjedan hitna nije mogla uzbrdo proći ni patronažna sestra doći. Kad je suho ajde nekako, no kad je kiša ta se zemlja razruje i automobili ne mogu gore. A uredno plaćamo sve komunalije. Zvala sam načelnika koji kaže da nemaju novca ni za žito za štakore. A samo sam im ja za ovu kuću dala 20.000 kuna za legalizaciju – govori nam Nevenka Koštić, koja je u selo Papići, nadomak Sunje, došla iz Zagreba prije godinu dana brinuti se o svojoj 92-godišnjoj majci Draginji. Stekla je mirovinu pa se vratila ovdje, gdje je kaže, prekrasno za živjeti, ali uvjeta za život baš i nema.
Život bi tu mogao biti lijep
A Papići, baš kao i ostala sela u Mjesnom odboru – Čapljani, Pobrđani i Jasenovčani – nemaju ni asfalta ni javne rasvjete. Kroz njih prolazi i prometna županijska cesta koja od Sunje vodi prema državnoj granici s Bosnom i Hercegovinom – ni ona nema rasvjetu koja prestaje u selu Stazi.
– Htjeli bismo da nam djeca, unuci, prijatelji iz Zagreba dođu i uživaju u prirodi, ali ne mogu, kad se ništa od 1995. nije promijenilo u infrastrukturi, a cesta je još gora nego tada – dodaje Nevenka.
Papići su prije Domovinskog rata imali javnu rasvjetu, no nakon Oluje nisu je vraćali, a Elektra je uskoro i skinula sva rasvjetna tijela. Betonske stupove su dobili, i preko njih ide električna mreža do kuća koje nastanjuje oko 120 mještana. Prije rata je ovdje živjelo većinom srpsko stanovništvo, njih oko 500, no danas je višestruko manje.
– Ma gledajte, ovdje je milina živjeti, priroda, plodna zemlja, blizu je Sisak, nije ni predaleko Zagreb. I nema tu više nekih nacionalnih problema, pa isti problem s cestom i svime ima i moj susjed koji se doselio iz Banje Luke. I on do kuće kroz blato prolazi, a dvorište zaključava u šest navečer da mu čagljevi ne bi ušli – govori nam 50-godišnji Pero Kuzmanović, predsjednik Mjesnog odbora. Napominje kako ne žele ni nužno asfalt, jer znaju da se novca u općini baš i nema.
– Ne treba nam asfalt za prvu ruku, dovoljno je da samo svojim strojevima općina pročisti kanale uz ceste i to je to. Voda bi tada išla kanalima, gdje i treba, a ne niz cestu noseći sve. Nakon svake kiše cesta je uništena, ne možete se spustiti dolje. Tu je već izbila žutulja, nema šljunka na cesti, ništa. Automobil svaki dan prije posla na pranje moram voziti jer me sramota, kao da sam iz džungle došao – kazuje nam Pero.
Zimi se sva ta voda na cesti ledi, a kako se slijeva na županijsku cestu prema BiH, i dolje postane opasno, no iz općine godinama reakcije nema.
– Ja do glavne ceste silazim u gumenim čizmama i onda se dolje preobujem i idem k doktoru ili u općinu. Ali kad je kiša uzalud jer ste od blata skroz prljavi i onda takvi idete cestom – jada nam se 77-godišnja Anka Vujanić iz Jasenovčana.
– Doveo bi mene taksi ili došao do mene, platila bih tih 20, 30 dodatnih kuna, ali ne može, kamion je odvalio cestu, a kad je blato, nitko ne može. Hitna ne može doći do ovamo, nema rasvjete, a donijeli nam kantu za smeće koju ne napunim u nekoliko mjeseci, a plaćam svaki mjesec – govori Anka Vujanić. – Kada ih mještani pitaju kada će popraviti cestu i staviti rasvjetu, u Općini kažu pitaj mjesni odbor, a ja nikakve ovlasti nemam. Već četiri mjeseca nisam dobio nikakve odgovore na moja pitanja, ništa, kao da ne postojim – dodaje Pero Kuzmanović.
“Gdje je tu demografija?”
Za razliku od drugih sela na Banovini u kojima su živjeli srpski stanovnici, ova četiri čak i nisu toliko zapuštena. Kuće su očuvane, nema puno napuštenih ruševina koje su danas „zaštitni“znak Banovine bez ljudi. I sama brojka povratnika je puno veća nego u drugim selima, a ima i djece, kojoj također nije lako.
Po broju djece predvodi obitelj Kolić. Predrag i Milka imaju šestero djece, od kojih petero pješači u školu po mrklom mraku i po blatu.
– I gdje je sada tu demografija. Svima su puna usta nataliteta i poticanja broja stanovnika, a ovdje obitelj sa šestero djece nema osnovne uvjete za život. Nitko ih i ne pita kako im je, sramota... Ne tražimo ništa posebno, samo ono što nam pripada za normalan neki život – ogorčen je već pomalo Pero Kuzmanović.