Bunt je preduvjet za građansku transformaciju mladog čovjeka
Studentica dramaturgije, komparativne književnosti, antropologije i prava. Aktivistica koja je 2016. postavila šator ispred Ministarstva obrazovanja, znanosti i sporta i odbijala prestati s “kampiranjem” sve dok se ne isplate stipendije studentima ugrožena ekonomskog stanja, premda ona sama nije bila stipendistica. To je tek djelić onoga što Dorotea Šušak jest, a najrecentnija u nizu titula kojima se može pohvaliti jest i ona da je dobitnica Nagrade za dramsko djelo “Marin Držić” za 2018. godinu za dramu “Kako smo preživjeli Dies Irae”.
O čemu je riječ u drami?
Središte ove drame jest zvuk, njegove modulacije, metafore ili konačni izostanak. “Kako smo preživjeli Dies Irae” poetska je drama o nepoetskoj stvarnosti suvremenog društva. Na sadržajnoj razini tekst govori o jednoj nastavnici glazbenoga odgoja u osnovnoj školi koja je nerealizirana operna pjevačica. Umjesto da utjelovljuje velike uloge poput Carmen ili Dalile, koje priliče njezinu mezzosopranskom fahu, ona uči djecu solmizaciji ili podijeli instrumenata. Škola joj je, k tomu, dopustila da radi i kao čistačica s obzirom na to da je proglasila osobni bankrot. Protagonistica uz to ima troje djece koja su u različitim fazama odrastanja i koja se na različite načine s time nose. Oni su njezina refleksija, motivacija, a ponekad je opisuje i bolje nego li ona samu sebe.
Poprilično tragična radnja. Što vas je inspiriralo na pisanje?
Moja drama završava tako što majka i troje djece bivaju deložirani. Netko bi to shvatio kao trajan krah, ali protagonistica zbog sebe i svoje djece to odluči doživljavati kao izlazak. Ne sviđa mi se suvremena kazališna sklonost ka apsolutnom i bezizlaznom fatalizmu, kao što mi se ne sviđa ni česta autorska odluka da izlaska nema. Pomiriti se s tim da izlaza nema psihoterapijski je fatalizam za koji se nisam spremna uhvatiti jer je to stav poraza i defetizma. A inače, dok sam pisala “Kako smo preživjeli Dies Irae”, daleko sam manje razmišljala o konkretnoj društvenoj poruci jer mi je najvažniji bio odnos protagonistice i zvuka, kao i potencijali forme i metafora u čijim sam se obrisima odlučila autorski kretati.
Koje glumce vidite kako donose vašu dramu na scenu?
Još dok sam pisala dramu, bojala sam se i sama sebi postaviti to pitanje jer mi se činilo kao pretjerana samobahatost, a bojala sam se i dati odgovor da ne bih “zacoprala” tekst. Ali, evo... Vidim Katarinu Bistrović Darvaš, a kao njezinu djecu Miju Biondić, Dadu Ćosića i Adriana Pezdirca. Tu je, dakako, još i kor.
Kako je baviti se umjetničkim zanimanjem u Hrvatskoj?
Teško je kao i baviti se bilo čim drugim. Tim je teže ako osoba tvrdi da javnost trebamo graditi svaki dan nije voljna ići stranputicama. Međutim, svugdje je to tako pa ne bih nužno izdvajala samo umjetnička zanimanja. Uvijek postoji jedan simptomatičan aspekt našega svijeta jer govorimo kako je sada teško vrijeme za umjetnost ili kulturu. Međutim, postavlja se pitanje kako je bilo ikada prije... Kada je točno bilo lako biti pisac? Mislim da nikad nije bilo lako. Iz perspektive mlade osobe još je i teže jer je najteže započeti. Kako objaviti prvu zbirku poezije? Kako prvi put asistirati u kazalištu? Svaki početak mladoj je osobi najprije besciljan, ali ako ne izađemo iz onoga što smatramo svojom sigurnom zonom, nikada nećemo napraviti taj prvi korak. Trebamo biti otvoreniji prema novome i pri tome ne mislim nužno prema mladima. Nisam sklona isključivoj ideji da “društvo ostaje na mladima”. Da, ostaje evolucijski gledano, ali društveno gledano, ostaje na svima nama. Puno bolje od predavanja emancipatorske moći jest suradništvo koje nam nedostaje.
Kako je pak biti aktivistica u Hrvatskoj?
S aktivizmom sam počela još u srednjoj školi kada sam počela uviđati kvazielitizam naših institucija ili recimo ponajboljih gimnazija u gradu i njihovu varljivost. Tada sam shvatila da smo svi mi aktivisti i onda kada pokušavamo mijenjati stvari na mikrorazini. Dakle, kada se borimo protiv bilo kojih nevaljalih, učmalih i dekadentnih obrazaca koji nas okružuju. Je li to na radnom mjestu kada se suprotstavite mobingu čak i pod cijenu žrtve potencijalnoga sankcioniranja ili borba protiv obiteljskoga nasilja u susjedstvu... manje je važno. To su sve mikroaktivizmi koji uopće nisu mali jer takvim se pokušajima rade golemi pomaci na tuđoj individualnoj razini. Onda ti aktivizmi prelaze u one kolektivne, prosvjedne koji imaju šansu činjenja transformacija na društvenoj razini. Uvijek mi je najgore bilo čuti od drugih ljudi: pa, zar zbilja misliš da ti možeš nešto promijeniti?! Ako ne mogu ništa promijeniti, onda se nameće pitanje ne zašto radimo, nego zašto jesmo. Problem je i taj što se aktivizam uvijek doživljava kao borba protiv nečega. Međutim, aktivizam je i borba za nešto. Isto tako, treba imati na umu da naš aktivizam za nešto nipošto neće utišati onu muku koju su ljudi, koje je sustav oštetio, prošli. Međutim, trebamo se pitati možemo li prevenirati buduće slučajeve jer aktivizam je, posebice onaj u vidu prosvjeda, ionako samo tek prvi kamen koji se treba skotrljati da bi se nešto promijenilo.
Zašto bi mladima bunt trebao biti bitan jednako kao vama?
Bunt je jedna nužna klica transformacije za mladoga čovjeka. Bunt nešto pokreće i mijenja. U političkom smislu on potiče rad na stvaranju javnosti. Javnost nije nešto što postoji neovisno o nama, nešto što je monumentalno. Ona se svaki dan iznova stvara našim reakcijama na pročitano, viđeno, čujno... Da bismo bili pisci, mi svaki puta moramo ponovno pisati. Ista je stvar s aktivizmom. Aktivisti smo svaki put kada ponovno ne ostanemo doma. Aktivisti smo svaki put kada nam nepotizam, kriminal ili neobrazovanost u kojoj živimo nisu u redu. Bunt nam omogućava da osvijestimo koliko nemamo pravo biti pojedinci zatvoreni u velu iluzornih fantazmagorija nebrige za drukčije.