Paradoks Balkana: što veći apetit za teritorijem, sve manje stanovnika
Inakon što je Metternich u 19. stoljeću ustvrdio da „Balkan počinje na Rennwegu”, dakle već u Beču, u Austriji, balkanske se zemlje definiraju upravo po odricanju od Balkana, pozivajući se na svoju austrijsku, odnosno europsku, baštinu. Pritom zaboravljaju na mit da je Europa terminološki rođena upravo na Balkanu i da je prste u tome imao i sam Zeus. Da bi smanjili tu odioznost prema terminu Balkan, izumljen je pojam zapadni Balkan koji je trebao podcrtati tu nacionalnu volju za pripadnošću Zapadu. Kao što se radi lakše probave povijesna ćirilica u Hrvata naziva „zapadna ćirilica”. Sve balkanske zemlje javno ili prešutno smatraju da su europskije od susjeda radi svoje kulture. „Mi smo Europljani, oni su Balkanci.” Čine sve da dokažu kako nemaju ništa zajedničkog. Ovih se tjedana ipak našla direktna balkanska poveznica u psovci „Vježbaj, pizda ti materina” 82-godišnjeg zagrebačkog Albanca Tonija Talmata Selmanija koji je nakon te provale na portalu postao medijska zvijezda i u Sloveniji, Srbiji, Bosni i Hercegovini... Tu snagu konvergencije postižu i pjevači poput Zdravka Čolića, Đorđa Balaševića, Tonija Cetinskog, Gibonija... ili sportaša s duhom kakav je Novak Đoković. Jer pozersko licemjerje može biti europsko, ali duša koja izdaje takav hineći identitet – ostaje balkanska. Što je pozitivno, kao što se Skandinavci ponose svojom domajom. Ma koliko vjerovali u Remarqueovu tezu „Na zapadu ništa novo”, činjenica je da se tamo stalno događa nešto novo, od stvaranja EUa, eura do Brexita. A sve to utječe na stratešku orijentaciju (zapadno)balkanskih zemalja. Kako razumjeti da Ujedinjeno Kraljevstvo (UK) odustaje od svoje tradicionalne europske i balkanske politike po kojoj nije dopuštalo da se Europi nametne jedna sila?
Istjerali i većinu i manjinu
Britanska je vojska djelovala i u BiH i na Kosovu i utjecala na miješanje (zemljovidnih) karata. SAD koji je svojoj natoovskoj Europi i Balkanu nametnuo Pax americana, zadovoljan je pat-pozicijom koju je ostavio iza sebe, ne bi li disciplinirao geopolitičku konkurenciju. Njemačka kao ekonomski lider ima velikog ekonomskog uspjeha na Balkanu, ali odbija biti geopolitički faktor jer to ne može biti ni u EU, budući da ni EU nema potrebu preuzeti svoju partituru geopolitičke utakmice u svijetu, što čine samo postkolonijalne europske sile UK i Francuska. U toj tradiciji prepuštanja Balkana njemu samom ili njima samima (Sjedinjenim Američkim Državama), stvorio se vakuum, čiji sadržaj čine povijesni recidivizmi balkanskih naroda. Oni su suočeni s novim američkim mitom da ulasku u EU prethodi ulazak u NATO. Turska je ušla u NATO još 1952., ali nema šanse da uskoro uđe u EU čemu se deklarativno suprotstavljaju Austrija, Njemačka i Francuska. Slovenija koja je zbog Piranskog zaljeva dio Balkana, nema sindrom „balkanizacije”, tj. etničko-teritorijalnog dijeljenja unutar sebe, jer joj je tijekom Prvog (Koruška) i Drugog (Furlanija) svjetskog rata oduzeto ozemlje na kojem su Slovenci činili većinu! Potpuno drukčije od onoga što se zbiva na prvorazrednom Balkanu, gdje svaki etnički entitet želi državnost, nakon što je, u slučaju BiH i Kosova, istjerao protivnu većinu ili manjinu. Hrvatska je problematična jer želi biti lider regije, ali se odriče Balkana, jedine regije u kojoj je od EU pozvana da nešto napravi. Iako je dobila rat i nakon što joj je JNA otela oružje, Hrvatska se u regiji želi nametnuti kao dobar natoovac iliti kupac oružja, zapostavljajući te tzv. europske kriterije života pa sposobni odlaze u pravu Europu, gdje se cijeni njihova pamet i znanje. Da Hrvatska ima više volje za odlazak u povijest gdje kažnjava partizane, a rehabilitira ustaše, vidljivo je na svakom koraku, zidu i antifašističkom spomeniku, ako nije srušen. Nju ne zanima EU. Dok Slovenija redovito prenosi zasjedanje Europskog parlamenta, u Hrvatskoj bi to bila smiješna rabota. Televizija Slovenije svakodnevno informira o tome što se događa u članicama EU, HRT se pretvorio u HR i već godinama ne možemo čuti glas izvornoga govornika već samo glas hrvatskog izvjestitelja i prevodioca. Hrvati su već toliko dešperatni da nemaju snage ni za kozmetičke promjene, a kamoli za građanski rat kojim bi se obračunali sa šovinistima zbog trovanja budućnosti pa radije napuštaju sve Ružniju Njihovu. Političare, čast iznimkama, uopće ne zanima realnost, nego samo petparačka retorika i sizifovska pobjeda na izborima. BiH tone u živi pijesak daytonske prevare kojom je umjesto zločinačkog rata ponuđen nemogući mir od kojeg je SAD odustao. Srbija i Hrvatska djeluju centrifugalno tako da se Bošnjaci osjećaju kao da su na ringišpilu i teško stupaju na rodno tlo. Provokacije na rušenju bosanskohercegovačke državnosti se povećavaju. Četnici su 1943. napravili pokolj nad muslimanima u Višegradu, zbog čega je Churchill odustao od priznanja četnika kao saveznika. Slično su ponovili i 1992., a Ravnogorski četnički pokret se ovih dana postrojio u Višegradu kako bi obilježio uhićenje Draže Mihailovića 12. ožujka 1946. u okolici Višegrada. Republika Srpska se bez novog rata ne može pripojiti Srbiji pa demokraciju u BiH velikosrbi koriste za fašistički revival, kao i neoustaški prvaci u Hrvatskoj. SSSR je na svojoj polovici Jalte imao utjecaj na Balkan upravo kroz BiH, pa je i Rusija danas zainteresirana za RS kao monetu za geopolitičko potkusurivanje. Crna Gora je ulaskom u NATO izmakla Putinovoj šapi, spriječila državni udar, međutim, prilično velika srpska manjina nije zadovoljna tom geopolitičkom odlukom. Geopolitički žongler Milo Đukanović je ovaj mjesec od pred-
sjednika Europske židovske asocijacije rabina Menahima Margolina u Bruxellesu dobio „Europsku nagradu kralj David” za toleranciju različitih vjera i naroda. Crna Gora već ima euro kao službenu valutu i u pregovorima je najviše napredovala. Albanija, koja je ušla u NATO kad i Hrvatska, nema problema sa sigurnosnim suverenitetom, ali velikoalbanska politika, zbog ekonomskog nerazvoja, inklinira papirnatom stvaranju velike Albanije od dijela Grčke, Crne Gore, Sjeverne Makedonije i Kosova. Međutim, albanski premijer Edi Rama proživljava sudbinu Aleksandra Vučića i trpi demonstracije protiv svog lika i (ne)djela. Budući da je Tadićeva Srbija pala na testu katarze, usprkos suđenju Miloševiću, Vučićeva Srbija korača cik-cak prema nepoznatom. Ne želi u NATO, iako je okružena članicama NATO-a, a u EU ne može. Zbog toga ponovno mirovno ratuje s Kosovom, u nadi da nakon Helsinškog sporazuma iz 1975. o nemijenjanju granica silom osim dogovorom, postigne zamjenu teritorija s Kosovom, na što Kosovo ne pristaje. Taj diplomatski rat šteti Kosovu, ali ne koristi Srbiji. Ona se toliko ratno ispuhala da više nema rulje za pojačanu dozu nacionalizma. Vučić koristi Putina kao džoker zovi, ali Putina zanima gospodarstvo, a ne sankcije. Što može donijeti paraliza u odnosu s Kosovom pokazao je slučaj Makedonije i Grčke.
Pesimistička situacija
Ti su odnosi – zbog imena Makedonija - bili zamrznuti više od dva desetljeća, zaustavljajući put Makedonije u NATO i EU. Diplomat Srđan Kerim je još prije desetak godina diplomatskim kanalima sugerirao velesilama da Makedonija za unutarnje potrebe zadrži ustavno ime Republika Makedonija, a za međunarodne organizacije nađe kompromisan naziv. Čak je odbijao ulogu referenduma, želeći da se taj pragmatički korak potvrdi samo u parlamentu. Kasnije su taj koncept dijelom preuzeli Amerikanci i Nijemci, posebice se angažirala Angela Merkel, i napokon je došlo do prihvaćanja naziva Sjeverna Makedonija. Ogromnu je ulogu u tome imao i grčki premijer Alexis Tsipras uz žestoko protivljenje demonstranata „Južne Makedonije”. Dakle, epicentar balkanske nesigurnosti ostaje prije svega BiH, na što je međunarodna zajednica slijepa. Ono što je novo na Balkanu jest geoekonomska prisutnost Kine. Ona je jedno vrijeme bila i geopolitički čimbenik, ali je Enver Hoxa zatvorio tu stranicu suradnje. Kina se u sklopu svoje globalizacijske politike „Jedan pojas, jedan put” i regionalne politike „16 + 1” dovukla na Balkan, gdje sanira ili potiče gospodarstvo. Unajmila je ili kupila grčke luke, zainteresirana je za gradnju željeznice od Južne Makedonije do Srbije i Mađarske. Bez obzira na politički animozitet političkih vođa Crne Gore i Srbije, gradi se autocesta prema Srbiji. Paradoks je balkanizacije u tome da što više raste apetit za teritorijem, pada broj stanovnika. Od demokratske Slovenije i Hrvatske do Crne Gore, od Srbije do Bosne i Hercegovine, Kosova i Sjeverne Makedonije, raste broj iseljenika, što nije bio slučaj u nedemokratskoj Jugoslaviji. Balkanu je potrebna integracija kao i ratarima kiša, ali kako to praktično izvesti? Balkanske zemlje su toliko opterećene vanjskim neprijateljima da ne vide da su si najveći neprijatelji one same unutar sebe, pristajanjem na fraze o nacionalnoj sigurnosti koja nije ništa drugo doli sigurnost privatizatora i preprodavača nacionalnog bogatstva, danas već nacionalnog siromaštva. U takvoj turbulentno-pesimističkoj situaciji za tu je balkansku neintegriranost najodgovorniji EU i on bi morao što hitnije integrirati još neeurounionizirani Balkan u EU. Europa od Prvog svjetskog rata nije naučila lekciju vidovitosti jer je preferirala državne egoizme velikih nacija. EU je dosad UK davao godišnji rabat od pet milijardi eura. Bi li male balkanske zemlje postale normalnije kada bi dobivale sličnu svotu? Ili barem manje pogrdni europski tretman!
Balkanske zemlje su toliko opterećene vanjskim neprijateljima da ne vide da su si najveći neprijatelji same, pristajanjem na fraze o nacionalnoj sigurnosti koja nije ništa drugo doli sigurnost privatizatora i preprodavača nacionalnog bogatstva